Thursday, May 19, 2016

KONCERT: Tuxedomoon (Beograd, 18.05.2016)

U okviru svoje Half-Mute turneje, legendarni post punk bend Tuxedomoon nastupio je juče u Beogradu. Ovi internacionalni avangardni new wave muzicari (Blaine L. Reininger, Steven Brown, Peter Principle i Luc Van Lieshout) su na sceni već skoro 40 godina a poslednji put su u Beogradu nastupili u novembru 2012. Kao i tada, i ovaj koncert je bio održan u Domu omladine. Nažalost, pre nekoliko meseci grupa je izgubila jednog svojih od integralnih clanova - vizualnog umetnika Brucea Geduldiga. Na njegovo mesto je pre početka turneje došao David Haneke, koji je sada zadužen za vizuelne aspekte nastupa ovog benda. Pošto se radi o turneji posvećenoj albumu Half-Mute publika je u prvom delu koncerta čula integralno izvodenje ove ploče. 

Radi se inače o prilično sumornom i depresivnom izdanju koje je svojom unikatnošću i hrabrošću uvelo Tuxedomoon na svetsku post punk scenu i učinila ovaj bend nazaobilaznom referencom za brojne umetnike koji su u sklopu svog stvaralackog razvoja težili kompleksnosti i idiosinkratičnosti i koji su u okviru klasične rock and roll matrice ipak više bili skloni malo opskurnijim umetničkim pretenzijama, kako na klasičnu muziku, primenjenu muziku i pozorišnu umetnost - tako i na video-art, spoken-word, performans i mnogo toga pride. U drugom delu koncerta smo imali priliku da čujemo zanimljiv izbor pesama iz obimnog opusa grupe. Iako je u ovom delu koncerta publika tražila svoje favorite, da ne kažemo "hitove", poput pesama kao što su Bonjour Tristesse, Desire ili In A Manner Of Speaking, grupa nam je ponudila repertoar koji je i posle toliko godina na sceni prikazao Tuxedomoon kao bend koji je još uvek izuzetno samouveren, sa veoma jasnom kreativnom vizijom i koji je nadasve baziran na punom umetničkom integritetu. Ali krenimo redom ...

Generalno na ovom koncertu - osim uobičajenih kurtoazija - nije bilo priče. "Hello, we will now play Half-Mute in its entirety." rekao je Blaine Raininger po izlasku benda na binu. Neki kritičari su album Half-Mute nazvali portretom depresije i anksioznosti, i u pravu su. Radi se o ploči koja nudi mračnu i meditativnu atmosferu koja se vidi već na prvoj pesmi, instrumentalu Nazca. Dakle, pred nama je bio nepun sat vremena avangardnog i beskompromisnog zvuka koji ni iz daleka nije na prvu loptu i koji od slušaoca traži određenu posvećenost a donekle i upućenost u celokupnu umetničku viziju grupe. Kao veoma bitan sastojak za upotpunjavanje koncertnog doživljaja služili su su i video-radovi Davida Hanekea projektovani na platno iza benda, od kojih su neki nastajali na samom koncertu. Posle laganog uvoda, sledi malo živahnija, pre će biti maničnija, 59 to 1 gde kompletnosti utiska doprineo i zanimljiv efekat na vokalu Stevena Browna, kod onog spoken-word dela (Look there's two reasons why people work/One, to take their minds off the frightening possibility/Of what they would do with all their free time/If they weren't working/And two to buy enough/things to keep their minds/Off the frightening possibility/Of what they do if they weren't working). Situacija se opet smiruje minimalističkim instrumentalom 5th Column da bi za pesmu Tritone (Musica Diabolo) Blaine odložio gitaru i u ruke uzeo violinu. Ali Blaine je njen zvuk u potpunosti distorzirao i učinio ga još više čudnijim upotrebom wah papuče, što je zvuk violine činilo uvrnutim, ali ubedljivijim, što je kod publike izazvalo velike ovacije na kraju izvođenja. Pesmu Loneliness je pratio neki teški jednolični metalni ritam koji je pesmi davao taj neki proto-industrial osećaj. Isto je bilo i kod veoma "filmične" pesme James Whale gde je manipulisanje semplom crkvenih zvona koja udaraju uparen sa raznim efektima na bas gitari Petera Principlea doprinosio veoma napetoj i slikovitoj, zapravo filmskoj atmosferi ove pesme. Koncert dosta dobija na intenzitetu mnogo življom, njuvejvovskom pesmom What Use

Usmeren na praćenje video-radova na platnu iza bine, primećujem da Haneke pije Zaječarsko pivo, što me je baš oduševilo ali sam kasnije shvatio da je to zapravo baš u duhu internacionalnosti grupe Tuxedomoon. Što me je dovelo do sledećg toka misli - zapitao sam se na koliko jezika ovo ljudi razmišljaju, upravo sada, na bini Doma omladine u Beogradu? Steven Brown je Amerikanac koji živi u Meksiku, Blaine Reininger je Amerikanac koji živi u Grčkoj. Peter Principle je ostao Njujorčanin, Luc Vam Lieshout je Holanđanin dok je Peter Haneke Nemac. Dakle, ljudi sa tri kontinenta i ljudi kojima su bar tri jezika maternja, a u međuvremenu su bar dvojica permanentno raseljeni, isčupani iz svojih korena, presađeni na nove kontinente, u nove kulture, jezike i obrasce. Tuxedomoon tvrde da je upravo ta "rasejanost" članova grupe pomogla da bend opstane ovoliko dugo, ali ja bih rekao da je i to određeni sastojak koji doprinosti osobenosti, svojsvenosti ali i kompleksnosti zvuka i izraza kako cele grupe, tako i njenih pojedinih članova. Jer ima nešto veoma ubedljivo u tome da tvoja muzika, koliko god bila unikatna i avangardna, koliko god da je nekomercijalna i primenjena (pravljena i primarno vezana za pozorište, film, šta god), ima iste ili slične odjeke, gde god da se nalaziš i stvaraš.

Sledi još jedna življa pesma - Volo Vivace, na kojoj ne uspevam da protumačim, kakav to duvački instrument Luc svira? Takođe Peterova bas gitara je ovde toliko utopljena u delay da zvuči kao da na bini čujemo dve bas gitare. I ovde velike ovacije dobijaju Blejnove solo deonice na violini. Oduševljena publika se ove večeri nije štedela i posle pesme 7 years aplauzi postaju zaista veoma, veoma dugi, što bend prima sa pomešanim osećanjima, sreće ali i kao neke neverice i neke vrste veoma hladne rezervisanosti. Kul likovi, šta drugo reći? Semplovi koji donose atmosferu gradske buke označili su početak pesme KM / Seeding The Clouds koja zatvara album Half-Mute. Pesmu su obeležile poduže solo deonice Stevena Browna, kako na klarinetu tako i one na klavijaturama, kao i divne Hanekeove monohromatske video-projekcije (komešanje oblaka na nebu). 

"Hvala! Half-Mute. Dobro veče, the end of part one." rekao je Blaine Reininger i grupa je krenula u jednako dug drugi deo nastupa. "Now something from our second album ..." i idu pesme East i Jinx. Ova druga - koja govori o starenju i starosti - je naročito pogodina mnoge na koncertu. Sledi pesma This Beast tokom koje Haneke skida košulju da bi ostao u majici, čime pokazuje da je jedini član benda koji pokazuje određeni stepen uzbuđenosti i napetosti (zagrejanosti) na bini. Tuxedomoon su veoma, veoma hladni i rezervisani i osim za sviranje ne pokazuju skoro nikakav interes za bilo kakve binske akrobacije. Nakon The Beast ide veoma lepa i evokativna Time To Lose koja naročito pogađa kada u drugom delu Brown i Reininger krenu u to čudno rapareno dvoglasje. Neko iz publike traži In a Manner Of Speaking ali Brown kaže "No, no, no. This one is about Marcos and Zapatistas" i kreće Muchos Colores na kojoj Luc svira usnu harmoniku a Haneke izodi neka čuda sa nekom lutkom ispred kamere što onda projektuje na platno iza bine ... I to je bio kraj zvaničnog dela koncerta.

Prvi bis je sadržao pesme Some Guys Nervous Guy tokom koje nam je Blaine predstavio novog člana grupe video-umetnika Hanekea i starog člana grupe, njihovog tonca Alexandra. I onda još Baron Brown nakon koje je Blaine rekao "Thank You, Good Night, Tuxedomoon have left the building!". Ali, dugotrajan i uporan  aplauz ih je izveo na binu i po treći put. Za sam kraj nas je bend počastio pesmom The Waltz koja je karakteristična po veoma moćnom zvuku Prinipleove bas gitare. Osim toga, ove večeri je The Waltz bila kuriozitet jer smo mogli videti Lieshouta (koji je inače zadužen za duvačke instrumente) kako svira klavijature, zapravo drži jedan ton dok Brown svira solo klarinetu. 

"Great to be back in Belgrade!" rekao je Brown i Tuxedomoon su tako konačno završili svoj dvosatni beogradski nastup. Bilo je ovo zaista predivno iskustvo, Tuxedomoon uvek isporuče kvalitetne nastupe ...

0 Comments:

Post a Comment

<< Home