Thursday, February 04, 2010

Mary and Max



Animirani film australijskog autora Adama Eliota Mary and Max je izasao pre skoro godinu dana i do sada je vec postao pravi svojevrsni fenomen. Pored sjajnih kritika, dobio je par nagrada i mnogo se prica o njemu...

Radnju filma cini prica o usamljenoj i zapustenoj Meri, devojcici koja zivi u predgradju Melburna. Meri Dejzi Dinkl je prilicno asocijalna, nema prijatelje i cesto je zrtva zlostavljanja od strane svojih vrsnjaka u skoli. Njeni roditelji ne pokazuju nikakav interes za nju, niti se trude da joj pomognu da nadje odgovore na bezbroj adolescentskih pitanja koja joj se vrzmaju po glavi. Tako Meri zivi svoj isprazni zivot, sve dok jednog dana ne odluci da sebi pronadje prijatelja za dopisivanje. Slucaj je hteo da to bude bas Maks Horovic, autistican usamljenik utopljen u njujorsko sivilo. Maks, iako u svojim cetrdesetim, nema pametnija posla do da se pocne dopisivati sa pubertetlijkom iz Australije...

Iako se bavi temama kao sto su autizam, depresija, usamljenost i samoubistvo, ovaj film nikada ne pada u preteranu emocionalnost i patetiku. Prva stvar koju sam shvatio gledajuci ovaj film je to da veoma slabo primecijem ljude oko sebe i najcesce me uopste ne zanimaju njihove price, iako me cesto uzasno nerviraju, svi ti ljudi imaju neku svoju posebnost, imaju svoju licnost koja moze biti sasvim "normalna" ali, kao sto svi vec znamo, ima i onih "drugih": agresivnih (sa kojima moramo biti obazrivi), nervoznih (sa kojima moramo smireno), depresivnih (koji su uzasno osetljivi), nekomunikativnih (sa kojima se sporazumevamo i rukama i nogama), pricljivih (koje najcesce izbegavamo, jer nam nije uvek do price nasiroko i naokolo), cutljivih (sa kojima se uvek sjajno "razumemo" ) ...

Cinjenica je da je ovaj svet prepun svakakvih ljudi i mislim da je jedna od glavnih poruka ovog filma da bi zaista bilo najbolje da to prihvatimo, umesto da tezimo menjati ljude. I sto je najvaznije, ne treba menjati sebe ako to ide protiv nase licnosti, protiv onoga sto jesmo, vec treba teziti tome i raditi na tome da nas drugi prihvate onakve kakvi zaista jesmo. Jer niko nije savrsen, svako ima neku manjkavost koja ga cini onim sto jeste, a cesto je bas ta manjkavost ono po cemu ga znamo i pamtimo...

Radjen u stopmotion-claymation tehnici ovo je prvi dugometrazni film ovog Oskarom nagradjenog autora (Eliot je Oskara dobio za sjajan kratkometrazni film Harvie Krumpet iz 2004.). Glasove drazesnim glinenim "glumcima" su pozajmili Toni Kolet (Meri) i Filip Simor Hofman (Maks).

Pogledajte obavezno!