Sunday, June 28, 2015

KONCERT: Stonerizer Festival (Rtanj, 26. i 27, 06. 2015)




Sećate li se škola u prirodi? Oni koji su kao osnovci bili u nekoj od njih, znaju na šta mislim. Za one malo mlađe, škole u prirodi su bile veoma popularne u vreme realnog socijalizma u bivšoj SFRJ. Bila je to neka vrsta jeftinih hostela/hotela/odmarališta (tačnije "Pionirskih domova") specijalno pravljenih za boravak mlađih učenika osnovnih škola (I-IV razred, dakle pioniri). Sećam se da smo mi iz naše osnovne škole išli tri puta u škole u prirodi i to na Palić, Čardak (Deliblatska peščara) i na Letenku (Fruška gora). Boravili bismo tamo desetak dana, imali smo nešto malo nastave i ostalih vaspitno-obrazovnih aktivnosti dobrano začinjenih društveno-političkim vaspitanjem (svako jutro i svako veče dizanje i spuštanje zastave, pevanje himne i sl.) dok je ostatak vremena prolazio u slobodnim aktivnostima, rekreaciji i razonodi. Umelo je da bude zabavno (po pravilu su u tim školama u prirodi u istim terminima boravila deca iz par drugih škola pa bi bilo puno novih drugarstava) ali i dosadno, jer bi recimo ponekad ceo dan proveli u autobusu obilazeći svakakve spomenike, mauzoleje i muzeje posvećene herojima NOB-a, posleratne obnove i izgradnje ili socijalističkog samoupravljanja, pritom slušajući beskrajne pesme, poeme, razne nadahnute recitacije i umetničke izvedbe (koje su dan-dva pre toga oni manje srećni drugari iz recitatorske sekcije morali naučiti i uvežbati) u čast dotičnih heroja, čija imena bismo zaboravljali odmah po povratku u autobus. Mada ja evo nisam zaboravio Radinku Vitasović - Lepinjicu, sremsku partizanku ... Mada, ja sam bio štreber. Posle propasti socijalizma i raspada SFRJ, mnoga od tih odmarališta nisu našla svoju novu svrhu i ostavljena su da propadnu. 

Elem u jednom od tih propalih odmarališta tj. pionirskih domova se održava i PULJP Stonerizer Festival. Ovaj festival - nekad bio HC/punk rock danas stoner/doom metal - ove godine održan je trinaesti put po redu. Smešten je u Pionirski dom na poznatoj planini Rtanj kod mesta Boljevac, u jugoistočnoj Srbiji, nedaleko od Zaječara. Zbog navedene lokacije festivala i pripadajućeg mu kampa, - posle nekih 4 sata putovanja (ako recimo idete opuštenom vožnjom kolima iz Beograda) - prvo što se da primetiti je predivna priroda, zadivljujući predeli svuda okolo i fantastičan vazduh pun kiseonika. Preporučujem vam da za najbolji efekat izađete iz kola kod Čestobrodice i uverite se sami kolika je to promena, naročito za nas Vojvođane navikle na težak ravničarski vazduh i depresivnu niziju. Dakle, kod ovog festivala, kao i kod Exita ne primer, lokacij ačini dobar deo užitka ... Ove godine smo na festival išli samo dvojica (ja i Stevan, to jest bend Nastrom) ali smo nakon svirke shvatili da su na festivalu još dvojica Kovačičana koji su doputovali u sopstvenoj režiji, što je bilo zaista prelepo videti. Osim toga, festival se uprkos lošijem vremenu nego prošle godine, mogao pohvaliti i boljom posećenošću. Osim toga, sve je bilo isto kao i u minuloj inkarnaciji - besplatni koncerti, cene pića male (100 din za pivo, 100 dinara za poveći vegetarijanski sendvič), pristojan smeštaj u kampu ili u prostorijama Doma pionira, WC, kuvana hrana za vegane (poslepodnevni ručak u čijoj su pripremi učestvovali svi koji su hteli da pomognu, pravi DIY), šetnja do vrha planine Rtanj ... Dakle iako ovo više nije punk festival, ama baš sve je bilo u toj nekoj anarchopunk DIY etikeciji ... Što je imalo i svoje mane, ali samo za nas starije koji smo skloniji da zakeramo.

Kada smo sigli na festival, bilo je oko 19h što je značilo da od tonske probe najverovatnije nema ništa, što se posle pokazalo kao tačno iako nam je kašnjenje grupe Propoved (Beograđni, zapravo od svih bendova najbliži Rtnju) ulila nadu da možda možemo da uglavimo i nama prekopotrebnu tonsku probu. Ali oko 8 je beogradska trojka ipak stigla i - iako smo mi već krenuli sa postavljanjem svojih pedala - krenula sa probom i odmah i svirkom. Radeći pod uticajem grupa kao što su Candlemass, Amebix, Venom, Discharge, Cathedral (stari), Saint Vitus ili Black Sabbath, Propoved su doom metal bend koji čine Škoms na gitari i vokalu, Mlađo na basu i Nemac na bubnjevima. Izdaju za Odmetnik records i iza sebe imaju dva izdanja: Avetinje sumrakom plešu (demo s probe, 2011) i Onaj koji niko jeste (demo EP, 2012). Od tematike najviše ih zanimaju satanizam, horor, vešticarenje, bogumili i jereticki kultovi, anarhisticki utopizam, subverzije, vradžbine, (slovenska) mitologija, balkanski folklor, vlaška magija, teorije zavere, svakodnevne frustracije i alkohol. Na Rtnju su svirali najviše pesme sa druge demo kasete - Bastioni moći, Zlidnji, Iza maske milosti, Svetlost Crkve Prokletih, ... Sve u svemu nije ovo loše, mada se dalo primetiti da su momci bili nezadovoljni svojim nastupom. Prateći koncert grupe Propoved sam iz bekstejdža (iza same scene) pogledao ostvarenje Gorana Paskaljevića Legenda o Lapotu koje je išlo na platnu ispred kojeg je nastupala grupa. Sedeo sam tako sam u bekstejdžu i gledao zapanjen koliko je dobar ovaj dokumentarac. Mislim da se pre svega radi o etnološkom filmu, ali čoveče. ovo je toliko mračno da predstavlja čisti horor ...  Pogledajte obavezno! 

O koncertu kovačičkog projekta Nastrom ne bi da trošim reči pošto i sam tu sviram, zato ostavimo to nekom drugom, objektivnijem (nadajmo se samo da ovo neće biti jedini izveštaj sa Stonerizera, kao što je bio od prošle godine). Mada mislim da je (uprkos prilično-nedopustivo brojnim problemima sa zvukom) najbolji aspekt našeg nastupa bio taj što smo ponudili neku (old school industrial) raznolikost u prilično monolitnoj (crusty doom/stoner/sludge metal) ponudi ove večeri.  

Rumunski blackened doom sludge trio VVVLV nisam ispratio detaljno jer sam bio zauzet rasklapanjem i pakovanjem opreme u kola posle našeg nastupa. Ipak može se reći da  su momci bili veoma zanimljivi jer su predstavljali perfektan spoj svega što sam ovaj festival predstavlja - old school doom metalac na gitari i po jedan crust punker na bubnjevima i na vokalu. Dakle, u jednom mrak, buka i bes. Nažalost malo se podataka o ovom bendu iz Temišvara/Kluža može naći na internetu a ja nisam bio komunikativan u tom smislu da se na samom festivalu raspitujem u vezi detalja o bendu, mislivši da (pobogu, kako da ne) mogu sve ionako da nađem online ... Ono što nam je svima upalo u oko je veoma živahan crusty punk stil pevača ove grupe, koji je imao veoma jak vrišteći vokal i koji je dobar deo koncerta proveo u skakanju i divljanju na i ispred bine. Veoma neposredan momak! 

Stari znanci Void Forger su iz Bukurešta (dakle drugi od četiri benda/projekta iz prijateljske nam Rumunije na ovogodišnjem Stonerizeru). Ova trojka koju čine pevač i gitarista Bogdan, basista Aurash i bubnjar Dávid - svira sludge, crust and death/doom metal. Rade pod uticajem bendova poput Saint Vitus, winter, Hellshock, Autopsy ili Noothgrush a od tematike za svoje pesme ih zanimaju distopijske teme i društvena pitanja. Na Stonerizeru su bili i prošle godine i moji utisci se od tada nisu mnogo promenili, samo što su ove godine smanjili crust punk elemente i fokusrali se sasvim na doom i sludge zvuk. Možda im je i zato ove godine nastup bio malo mirniji i svedeniji nego prošle kada je i na i ispred bine bilo veoma živo ...

Pred sam kraj prve večeri, nešto pre tri sata posle ponoći (da, satnica je bila potpuno poremećena, imao sam utisak da nekim bendovima duže traje nameštanje opreme i proba od samog nastupa, što je totalno ubijalo dinamiku festivala, naročito za nas koji smo tog dana u 7-8 ujutru bili na poslu) uvidela se činjenica da je poslednji bend ove prve večeri festivala - Obisidian Sea - bio tehnički najprofesionalniji i da je nekako uspeo da konačno bude taj koji će imati zaista odličan zvuk na bini.

Dakle doom metal trojka iz Bugarske (Sofija) je odsvirala nekih sat vremena svoje verzije old school doom metala koji (videlo se to sa kilometra) nije imao baš nikakve veze sa HC/punk/crusty senzibilitetom ostalih bendova i samog festivala. Obisidian Sea rade pod uticajem bendova poput Black Sabbath i Saint Vitus a zanimaju ih i psihodelični rock bendovi, horor filmovi, mitologija i filozofija. I videlo se to kako po stilu muzike tako i po samoj muzici  i nastupu. Iza sebe imaju dva albuma za Solitude Productions -  Between Two Deserts i Dreams, Illusions, Obsessions. Inače ja bih mogao da se zakunem da su gitarista i pevač Anton, bubnjar Bozhidar i basista Ivaylo braća, neverovatno je koliko liče jedan na drugog.  Ipak, negde pred kraj njihovog nastupa nisam više mogao da izdržim i odoh na spavanje ...

Sutradan je oko podneva Stevan otišao na osvajanje planine Rtanj (penjanje koje traje oko 2,5 sata) dok sam je ostao u rtanjskom Domu pionira da gledam dnevni program festivala, uživam u suncu (posle kišnog i sumornog petka) i pijem fantastično Zaječarsko pivo. Prvo je nastupio gitarista Viktor koji je na Rtanj doputovao iz neke od onih nordijskih država i koji je zabavio publiku polusatnim nastupom na akustičnoj gitari. Pevao je pesme nalik Bobu Dilanu a umeo je da zaliči i na Džonija Štulića. Pošto je pevao pesme na svom maternjem jeziku pojma nemam o čemu je pevao ali pošto je u jednom momentu zapevao i Internacionalu, računam da su tekstovi bili angažovani ... Lepa ali i neobavezna i opuštena svirka. Posle ovoga sam otišao da prošetam, napravim par fotografija i da pojedem nešto ... Ustvari išao sam da pojedem neko meso, jer se u kampu upravo kuvao neki veganski ručak a ja tu bezmesnu hranu mogu da jedem samo kao prilog ali ne i kao glavno jelo. Plus, svež planinski vazduh i česta šetnja rade čuda za apetit! Još jedan od razloga zašto sam otišao van kampa je i taj što tamo nisam imao signal na mobilnom telefonu (kad je bilo signala bio je veoma slab) pa sam povremeno odlazio malo bliže naselju gde je bio malo jači signal, pa rekoh da znate sledeće godine kako je sa time). 

Oko dva popodne je bilo vreme za rumunski one man projekat QUADRASTAR. Radi se o mlađanom momku-tinejdžeru koji svira ritualistic drone-rock. Dakle sam je sa svojom električnom gitarom i procesorima uz pomoć kojih na bini svirajući jednostavne rifove pravi svakakve meditativne i refleksivne zvukove kao podlogu za semplove koje pušta sa lap top kompjutera. Ovo je takođe bila veoma opuštena svirka koja se mogla slušati bez gledanja na binu, ispijajući pivo i/ili ležeći negde i u hladu. Posle depresivnog petka, subota je bila sunčana i na momente baš topla. Onda sam shvatio da su semplovi koje momak koristi zapravo jedan jedini sempl, neki govor, sa nekog predavanja, neka naučno-popularna tematika, pa sam se fokusirao na to i prošlo mi je vreme nekako ... Ako vas zanima, ovaj momaj ima iza sebe jedan album pod nazivom Lightkeepers' Creed/In the Veins of Cherubim.

Poslednji nastup koji sam ispratio je projekat GYPSY WIZARD PROPHECY. Bilo je to posle tri popodne i radi se o nekom meni nepoznatom pesniku koji recituje/peva svoju poeziju preko slobodne gitarske improvizacije koju svira Saša Radivojević iz grupe Hazarder. Na momente je ovo uspevalo više - na momente je uspevalo manje, ali sve u svemu nije bilo tako loše. Zapravo, mislio sam da će ovo imati neke veze sa meni veoma zanimljivim psychodelic rock projektom Gypsy Wizard and The Prophets of Doom - koji su zvučili kao da The Doors sviraju obrade od Black Sabbath, recimo - ali ovo nije imalo baš ništa sa time ...  

Nažalost, oko pola pet je bilo vreme da se ide kući i nisam uspeo da se posvetim još jednom bendu koji je upravo izašao na bini - black metal country folk sludge drone projekat AWWO. Zahvaljujući lepšem vremenu, kući smo stigli relativno brzo ali zapravo taman da se legne na spavanje. Kada sam se jutros probudio palo mi je na pamet kako ne verujem da bi uspeo da u memoriju svoje glave smestim još celo jedno veče koncerata ... Zaista je previše utisaka za običnog smrtnika tih 48 sati festivala! Činjenica je da od nedavno postoji holadnski festival perfektnog naziva - Best Kept Secret. E, ja zaista ne mogu naći bolje reči da opišem PULJP STONERIZER ako ne bi upotrebio baš taj naziv -  Stonerizer na Rtnju jeste najbolje čuvana tajna srpske underground scene trenutno! Ako vas imalo zanima muzika - muzika generalno - ne biste smeli da ga propustite ako ikada budete u prilici da ga posetite! Do neke sledeće godine i do nekog novog Stonerizera ... Vidimo se na Rtnju!

Thursday, June 25, 2015

KONCERT: Comaneci (Pančevo, 24. 06. 2015)


Sudbina - ako je ima, ako je nema onda nazovimo to čudnim slučajevima koincidencije - je baš zanimljiva stvar. Počelo je tako, što sam ovih par nedelja bio baš nešto u fazonu da po ceo dan slušam ona dva akustična solo albuma Neila Halsteada, koji su inače obeleženi nekim gorko-slatkim,  manično-depresivnim senzibilitetom i svi su u pomalo sumornim tonovima. I, kao da sam sam prizivao nevolje, vreme se naglo promenilo - kraj je juna a zahladnelo je i počele su neke dosadne kiše da padaju, stvarajući perfektnu scenografiju za muzku koju sam slušao i koja mi se vrtela pa glavi celo vreme. Sedeo sam tako jednog popodneva dosadjujući se u sobi, kad mi je dojavljeno da u Pančevu nastupa odličan akustičarski duo Comaneci

Ovaj bend koji svoje ime uzima od legendarne rumunske gimnastičarke Nađe Komaneči (prva gimnastičarka koja je sedamdesetih na olimpijskim igrama osvojila perfektni skor čistih desetki) je zapravo po drugi put u Pančevu. Iza njih su tri albuma i pregršt EP i split izdanja: ep1 (cd-r, 2005), provincia meccanica – original soundtrack (cd, emi, 2005), ep2 (cd-r, 2006), volcano (cd, disasters by choice, 2007), girl was sent to grandma's in 1914 (cd-r, madcap collective, 2009), you a lie (cd, madcap collective, here i stay records, fooltribe concerti e dischi, 2009), mattia coletti/comaneci/mufn (7” split, northpole, brigadisco, palustre, towntone, geiger records, 2010) i uh! (cd/lp, madcap collective, fooltribe concerti e dischi, 2012). Nažalost poslednje izdanje im je vec tri godine staro ... Comaneci zapravo čine Francesca Amati (peva, svira akustičnu gitaru i neke prastare Hohner klavijature) i Glauco Salvo (svira električnu gitaru, bendžo, udaraljke a bavi se i zvučnim manipulacijama sa semplerom, procesorom i diktafonom). Nastupali su širom sveta i delili su binu sa raznim umetnicima, kao što su npr. Shannon Wright, Balmorhea, Six Organs of Admittance, Howie Gelb, Codeine, Bob Corn, Andrea Rottin, Father Murphy, Above the Tree, Mufn ... Osim Pančeva, ova srpska turneja obuhvata i Beograd (25. 06.), Zrenjanin (26.06.) i Novi Sad (27.06.) pa je zaista dosta ljudi moglo da vidi, upozna, oseti ovaj odličan bend uživo. 

Svoj pančevački nastup u - veoma malom ali za ovakve svirke sasvim pogodnom - klubu Pogon su počeli bez predgrupe, oko 22:20h. Zapravo, trebalo je da svirka bude u bašti lokala ali su loše vreme i kiša naterali organizatore da svirku premeste unutra. Francesca je najavila da nas čeka oko sat vremena svirke i apelovala je na publiku da bude malo tiša pošto je i njihova svirka malo tiša, senzibilnija i intimnija. Lepo je poentirala rečima da ima puno lokala gde se može piti pivo i pričati ali da je malo onih u kojima možete čuti živu svirku ove vrste ... Koncert je počeo pesmom Grasshoper (sa zasad poslednjeg albuma Uh!) koja se odlikuje minimalizmom (Francesca svira dva akorda kroz celu pesmu), veoma efektno procesiuranom (delay, reverb, echo ... Englezi bi rekli ethereal sound) slide el. gitarom, kao i lepim melodičnim unisonim vokalima. Dakle, kada govorimo o Comaneci, na pamet nam padaju imena kao što su Opal, Mazzy Star, Cowboy Junkies, Husky Rescue, Neil Halstead, Paisley Underground, Shoegaze ... Ali ništa direktno, nego sve u svom nekom aspektu zvuka, senzibilitetu, pristupu muzici. Ostale pesme koje su činile repertoar ove večeri - One Night, On My Path, You are Walking, Democracy, Satisfied Girl, Where Were You (najživlja pesma i jedina pesma koju je publika znala dovoljno da zapeva sa Francescom), Flesh ... - su ukazale na svo bogatstvo njihovog stvaralaštva, njihove umetnosti. Francesca ima veoma lep, osećajan ali i jak, glas uz koji na bini često koristi i specifične pokrete tela, disanje (veoma efektno, kada prestane svirka i pevanje, ostaje samo zvuk njenog disanja kao u nekom ritmu, kao da diše u ritmu lupanja srca, neopisivo ali veoma moćno) kao i snimke njenog glasa sa diktafona procesuirane kroz gitaru (veoma zanimljiv potez, efektan na bini uživo) što nas dovodi do Salva. Salvo je veoma zanimljiv kreativac koji sa električnom gitarom (uz pomoć semplera i sviranja deonica koje nasnimi pa ih onda pusti kao podlogu za drugu deonicu i tako par puta) na bini kreira fantastično bogate i atmosferične zvučne kolaže. Odličan je pevač, svira i bendžo i razne udaraljke, ali ume i da skine sa sebe sve instrumente i ostavi Francescu da svira i peva sama. Poseban deo koncerta su i dva segmenta tokom kojih Comaneci silaze sa bine i sviraju akustično-bez ozvučenja, što publiku u potpunosti tera da zaćuti i posveti se slušanju muzike. U ovom segmentu, Francesca i Salvo prilaze ljudima i veoma su neposredni! Neponovljivo iskustvo! Nekoliko pesama koje su Comaneci svirali su bili vezane za filmove (njihova pesma stavljena u film, npr. kratki italijanski film pod nazivom Supernatura), knjige koje su pročitali, TV emisije koje su pogledali (jedna pesma je posvećena činjenici da dobar deo kulture ne biva zastupljen na televiziji pa ne dospeva u centar pažnje ljudi), razgovorima sa ljudima (Franceskin najbolji prijatelj - njen sused zapravo - ima 92 godine, sigurno je inspirativan), ... Svaka pesma je mala pričica, svaki stih ima neku sliku da prikaže. Od obrada svirali su samo jednu nažalost meni nepoznatu, pesmu od Woody Guthryja.

Prema rečima Francesce, Comaneci su po drugi put u Pančevu zahvaljujući njihovom poznanstvu sa Sašom Rakezićem Zografom, poznatim pančevačkim strip crtačem. Istakli su činjenicu da je njihova Rovena slična Pančevu, nažalost kako po pitanju industrijske zagađenosti ("We get visionary moments from factory fumes") - tako i po činjenici da je i Rovena poznata po živoj strip sceni i da imaju i festival stripa. Na kraju, uz jedan bis, je to bilo nekih sedamdesetak minuta svirke s obzirom da se koncert završio oko 23:30. Posle koncerta smo mogli kupiti njihova izdanja na CD-u (500 din.) i vinilu (1000 din.) kao i popričati sa ovim veoma otvorenim, pristupačnim i prijatnim ljudima (odlično govore engleski a pridružio se tu i njihov menadžer koji pomalo govori srpski). Comaneci su u Srbiji još par dana, nemojte nikako propustiti njihovu svirku ako ste u nekim od gradova u kojima nastupaju!


Sve fotke by Jarmila Takač

Saturday, June 20, 2015

KONCERT: S.A.R.S. (Padina, 19. 06. 2015)



Jun je tu, školska godina se završava, počinju godišnji odmori i na opštu radost svih nas stiže vreme za još jednu sezonu letnjih koncerata i festivala. Prvo dešavanje na otvorenom koje sam posetio ove godine je koncert grupe S.A.R.S. u Padini.  Ovaj bend pratim još od njihovog nastupa u Tomaševcu jer sam se tada uverio da se definitivno ne radi o grupi sa jednim hitom i da je pred njima blistava buducnost, što se ubrzo i ostvarilo. Prošle godine - sa albumom Ikone pop kulture - je bend eksplodirao i postao možda i najveći mladi srpski mejnstrim pop-rock bend.  Zapravo nema tu puno čudnog, jer formula kojom su se S.A.R.S. proslavili predstavlja perfektnu oluju buvalno svega što mladi balkanski klinci vole da slušaju. Ali iako su mejnstrim - a tako nešto se u Srbiji ipak može samo uslovno reći, jer je ovde mejnstrim ipak neka druga vrsta muzike - S.A.R.S. su mi ipak veoma zanimljivi jer i sada kada imaju kakvu-takvu slavu na celom ex-YU prostoru mogu da se pohvale pesmama koje te nateraju da se zamisliš. Hoću reći, iako imaju dosta razloga za to, SARS ne teraju brigu na veselje ... Grupu S.A.R.S. danas čine Žarko Kovačević - Žare: vokal, Aleksandar Luković - Lukac: gitara, Sanja Lalić: prateći vokal, Nenad Đorđević - Đole: bas gitara, Boris Tasev – Bora: klavijature, harmonika, Petar Milanović – Pera: trombon, saksofon, Tihomir Hinić – Tile: bubnjevi, kao i novi član benda, predstavljen u Padini, Nebojša: truba.

Pošto sam imao informaciju da na binu izlaze oko 23h, u Padinu - to jest ispred bine u SC Dolina - sam stigao  oko 23:15, taman na vreme da čujem kako bend izvodi pesmu Ana. Kao i uvek u ovo vreme i sada je po ceo dan je slutilo na kišu, popodne je malo zahladnelo i čak je i predveče nešto malo padala kišica ali se za sam koncert koliko-toliko stabilizovalo vreme i bilo je na kraju sasvim prijatno veče. Nažalost sam bend baš i nije pucao od entuzijazma na bini i tek povremeno bi videli osmehe na licima izvođača. Repertoar je bio solidan, svirali su skoro sve največe hitove ali je bilo jasno i to da bend pokušava da progura nekoliko novih pesama - sa najnovijeg-petog albuma, objavljenog u martu ove godine, pod nazivom Proleće -  što je neminovno (kao i uvek kada ljudi ne znaju pesmu, koliko god da je dobra) stvaralo manje blokove tokom kojih je malo padalo raspoloženje. Elem, uvodni deo koncerta je nakon Ane bio posvećen pesmama Brani se i Ikone pop kulture. Žarko je tu pokušavao da zapodene neku priči o TV rialitiju Parovi, ali je to ispadalo pomalo bezveze, kao neko glupo i bespotrebno potcenjivanje publike, pa je bend ipak nastavio sa svirkom. 

Slede pesme Ostrvo pusto (inače nova pesma, feat. Dialup Lama) pa Novo doba i Mir u svetu. A onda opet dve nove: Praktična žena i Neka te kraj mene. Tu se lepo vidi koliko S.A.R.S. bazira svoj zvuk na duvačkoj sekciji (saksofon i truba) kao i na zvuku harmonike (koja dodaje ta neki balkanski šmek, nešto što privuče i one koji bi najradije slušali narodnjake). E sad iz publike kreću da traže Perpektivu (ovo uvek ispadne pomalo jadno, kao da je to jedina kojoj se nadaju). Bend prepoznaje želju publike da zasvira nešto poznato pa kreće sa pesmama Rakija i Debeli lad. Palo mi je tu u oko i to da mi je kod bubnjeva zvuk bio malo slabiji, naročito kod doboša a još više i to što klavijatirista nema neki pristojan stalak za klavijature. Ako me sećanje ne vara, mislim da ga ni u Tomaševcu onomad nisu imali i da mi je to tada bilo kao simpatično, ali sada to baš i nije imalo nekog smisla, ipak su oni sada mnogo veći bend. Posle dva hita, bilo je vreme za jednu sa novog albuma - pesmu Proleće (feat JP Straight Jackin). 


Segment posvećen društveno-političkim temama se nastavlja pesmom To rade. Prvi - i valjda najveći - hit grupe S.A.R.S., pesmu Buđav lebac - Žarko posvećuje "Svima nama koji smo bili u prilici da jedemo buđav lebac, bilo ne ponovilo se." Jasno je da kreće segment najvećih hitova tj. najefektnijih pesama. Raspoloženje se diže i slede pesme Mir i ljubav, Bojana (uz neki potpuno nepotreban uvodni gitarski solo), Ratujemo ti i ja, Dane brojim, Klinka (veoma efektno, samo uz pratnju gitare i saksofona i uz dobar solo na saksovonu) i Lutka (stojim sa strane i primećujem neke klince - možda od nekih 6-7 godina - pred mene koji znaju tekst napamet. Klinci jedu neke ogromne pljeskavice, žvaću ali šire ruke i pevaju refren, smehotresno). Ovo je zapravo bio vrhunac koncerta i - kao za inat - kreće da pada kiša! Tj. da prvo samo romori ali onda da pada sve jače i jače, toliko da sam morao da otvorim kišobran. Na svu sreću, pesmom Perspektiva je veoma lepo - po kiši ali bez razilaženja ljudi - završen ovaj koncert, tj. prvi nastup grupe SARS u Padini. 

Bilo je oko 00:45 i iako se ljudi nisu razliazili, sa razglasa je ubrzo krenula muzika sa CD-a i - pošto zam žurio kući,mislim da - bisa nije bilo. Sve u svemu, bio je ovo dobar koncert. Publike je bilo dosta, videlo se da ljudi - kojih je ove večeri u Padini bilo iz cele opštine - vole muziku grupe S.A.R.S. i da znaju veliku većinu pesama. Bio je ovo zaista pun pogodak pozvati S.A.R.S. da sviraju i žao mi je što nema više ovakvih bendova u Srbiji. Mislim, imao onih starih koji su dosadili i bogu i narodu (da ih sad ne imenujem) ali bendova neke novije generacije koji mogu ovako da napune SC Dolina nažalost nema dovoljno ... U svakom slučaju, ako vam se ukaže prilika u vašem kraju, ne propuštajte koncert grupe S.A.R.S. nikako. Vrede svaku paru!