Saturday, September 27, 2014

TRIBINA: Noć istraživača u Pančevu - NEOTKRIVENA STRANA NAUKE (Galerija Elektrika, Pančevo, 26.09.2014)

"Kao nasleđe iskustva stečenog tokom višegodišnjeg postojanja Internacionalnog strip festivala GRRR!, u januaru 2007. godine pokrenuta je galerija "Elektrika". Na adresi Radomira Putnika 7, u samom srcu autentučnog gradskog jezgra, "Elektrika" pretenduje da bude još jedna stanica u mreži evropskih centara alternativne umetničke produkcije. Galerija "Elektrika" se uglavnom bavi predstavljanjem izložbi, koncerata, performansa i filmske produkcije iz domena "underground" i alternativne kulture. Uredništvo i organizacija dešavanja povereni su Aleksandru Zografu i Vladimiru Palibrku, dok u samom radu galerije učestvuje veliki broj mladih pančevačkih umetnika. Svake godine, u Galeriji „Elektrika“ realizuje se više različitih programa, koji pored osnovne ideje promovisanja stripa ,uključuju i niz drugih koncepcija i aktivnosti: koncerte, promocije malih izdavačkih kuća i časopisa, prikazivanje dokumetarnih filmova, prezentacije, revije slem poezije..."

E sad, sa ovom strogo naučnom tribinom kojom se i Pančevo ubraja među 300 gradova Evrope koji 26. septembra obelezavju Noć istrazivača, galerija Elektrika je znatno proširila svoju misiju. Osim toga što je samim tim usmeravanjem na nauku privukla i ljude koji inače ne bi svraćali na ovakvo jedno "underground" i "off" mesto, Elektrika je pokušala da napravi neku vrstu mosta između (strogog, konkretnog, racionalnog, faktičnog, objektivnog, logičnog, crno-belog) sveta nauke i (emocionalnog, subjektivnog, otvorenog, apstraktnog, filozofskog) sveta umetnosti. Ovo je dakle veliki korak napred za Elektriku i verujem da će sa nastavkom razvoja galerije u ovom pravcu neizostavno doći i do nove inspiracije za sve umetnike koji svoje (likovno, muzičko, literarno, izvođačko) stvaralaštvo vezuju za Elektriku.

Inače sam bio u nekom "downu" ovih dana, pa ni to što je bio petak nije uspevalo da mi popravi raspoloženje. Ne znam da li je to zbog ovog vremena (tokom kojeg svi dani liče jedan na drugi kao jaje jajetu) ili zbog toga što sam intenzivno slušao Neila Younga (na potezu od Time Fades Away preko On The Beach pa do Tonight's The Night), ali nikako nisam  uspevao da se organizujem i odem do Pančeva. Nije mi se išlo kolima, jer mi već nedeljama baš nisu u najboljem stanju, dok su autobuski termini bili totalno pogrešni u odnosu na vreme početka tribine. Na kraju sam se nekako naterao da oko 6 popodne odem do centra i da naprosto stajući na autobuskoj stanici  razmislim o tome šta da radim sa sobom. Na kraju je ispalo da sam razmišljao tako nekih desetak minuta, da bi odjednom ispred mene kolima stao stari drugar Nikola Gluvakov koji je išao za Pančevo da poseti trudnu suprugu u porodilištu (čestitam od srca, druže!). Zahvaljujući super automobilu kog ovaj uspešni kovačički programer-dizajner vozi, u Pančevo smo uz prijatan razgovor stigli veoma brzo i bilo je dovoljno vremena da malo prošetam, pogledam programe u Kulturnom centru i obiđem neke knjižare.

Oko sedam sam bio ispred Elektrike i obradovalo me je što je galerija bila veoma lepo popunjena, uglavnom mladim ljudima (komentarisao sam kako mora da je neki pančevački profesor fizike naterao svoje učenike da - ako hoće peticu na kraju polugodišta - moraju da dođu na ovu tribinu). Lepo je bilo videti i to da je tribina počela na vreme i da se generalno veoma dobro ekonomisalo sa vremenom. Ovo dešavanje - u organizaciji Centra za promociju nauke a uz podršku Kulturnog centra Pančeva i Regionalnog centra za talente, a u okviru evropske Noći istraživača, u jednom od najzagadenijih gradova na našem kontinentu - bavilo se nekim od pitanja na koja nauka nema odgovore i koja predstavljaju izazov za istraživace današnjice. Govornici na tribini su bili ljudi koji predstavljaju vodeće naučnike u oblasti prirodnjačkih nauka (biohemija, astronomija, fizika ...) u Srbiji: Milan Ćirković iz Astronomske opservatorije u Beogradu, Voin Petrović biohemičar iz Instituta za nuklearne nauke Vinča i Nikola Božić iz Istraživačke stanice u Petnici. Tribinom je veoma uspešno rukovodio moderator Slobodan Bubnjević.

Na početku, bilo je potrebno da se primeti neobična lokacija za ovakvu jednu tribinu i Božić se prigodno zahvalio organizatorima na činjenici da ih u ovoj galeriji tako dobro štite od HAARP-a, jer su zidovi u njoj delimično oblepljeni aluminijumskom folijom. Nakon kraćeg izlaganja o rezultatima do kojih se stiglo u CERN-u, Ćirković je podsetio da je 26. septembar odnedavno i Petrov Day, prema Stanislavu Petrovu, ruskom oficiru koji 26. 09. 1983. nije pokrenuo treći svetski rat iako mu je protivraketni sistem koji je nadgledao prikazao da je prema SSSR-u upravo lansirano nekoliko nuklearnih projektila. Naime, Petrov o ovome nije obavestio svoje nadređene koji bi - da su saznali za ove informacije - zasigurno pokrenuli odmazdu u vidu lansiranja sovjetskih nuklearnih projektila prema SAD-u. I bio bi to - tog 26. septembra 1983. - najverovatnije početak kraja sveta "as we know it" ... Nakon toga, krenulo se u analizu činjenice da nam je danas još uvek veoma važno objasniti nastanak, razvoj i budućnost ljdske inteligencije, kao i njen međuodnos sa veštačkom inteligencijom i njenim razvojem u budućnosti. Potom je bio red na Petrovića koji je govorio o novostima i probojima u oblasti lečenja raznih opakih bolesti (HIV, Ebola ...) kao i produženju ljudskog životnog veka i kvaliteta života. Inače, ovih dana traje novi "outbreak" Ebole i Petrović je naglasio potrebu da se ova nikako ne potcenjuje, napravivši lepu analogiju kako su virusi zapravo poput varvara koji su onomad uništili veliko i moćno rimsko carstvo. Tu se ukazala prilika da se govornici pozabave aktualenim svetskim "antivaxxers" pokretom i pogubnim efektima jednog naopakog oblika slobode mišljenja na zdravlje ljudi i čovečanstva (npr. na zapadu se - zbog protivnika vakcinacije dece - vraćaju bolesti za koje se i u trećem svetu smatralo da su zauvek pobeđene).

Ubrzo se rasprava vratila na temu veštačke inteligencije i na rad Alana Turinga u tom polju (pedesete godine XX veka kao zlatno doba za razvoj nauke). Saznali smo da danas imamo mašine koje u 40% slučajeva umeju da zavaraju sagovornika da u razgovoru sa njima misle da razgovaraju sa živim bićem-čovekom a ne sa veštačkom inteligencijom - mašinom tj. kompjuterom. Takođe, pozabavili su se i problemom razvoja inteligencije - na nivou celog čovečanstva - koji će trajati unedogled i sa veoam neizvesnim ishodom. Ali je i procenjeno da će razvoj veštačke inteligencije ići brže od razvoja one ljudske kroz taj neki polagani evolutivni proces. 

Zanimljivost koju smo saznali je i ta da savremeni koncept nepismenosti veoma drugačiji od onog od pre pedesetak godine. Naime, prosečni nepismeni čovek hteo to ili ne mora - krećući se i živeći u savremenom društvu - da barata sa stotinama grafičkih znakova i simbola. Gde god da pogledaš i šta god da radiš - svuda neki znakovi i simboli i treba da živiš negde izolovan na planini ili u džungli da bi sve to izbegao. Govorilo se i o finansiranju nauke - pri čemu se došlo do zaključka da nema jeftine nauke već da svaki naučni rad ima svoju finansijku i etičku cenu. Na primer, cena LHC (Veliki hadronski sudarač) je oko 14 milijardi evra, a sve to samo da bi se dobili podaci koji su za 99,9% ljudi potpuno nerazumljivi (bez bar sat vremena detaljnog objašnjavanja). Takođe, naglašeno je da su Stounhendž i opservatorijum koji je sagradio Tiho Brahe bili za to vreme mnogo skuplji projekti. Etičnost nauke se pojavila kao tema u smislu da će se jednog dana sigurno iscripiti sva ruda na planeti i da će u tom momentu neizostavno biti pokrenuta nova kolonizacija - ovaj put najverovatnije meseca i da će tamo sigurno nastati nove kolonije sa sve onim lenjirom nacrtanim granicama kakve viđamo na kartama Afrike ili SAD-a.

Na samom kraju tribine je pokrenuta diskusija na temu "crossovera" sveta nauke u svet umetnosti i dato je nekoliko dobrih primera kako se kroz umetnička dela mogu odlično razumeti neki veoma komplikovani i apstraktni naučni koncepti. Takođe, umetnici mogu da nalaze svoju inspiraciju u nekim naučnim dostignućima i idejama ... 


Tribina je završena tačno u 21h.  Dakle tačno dva sata veoma kvalitetnog programa ...






Sunday, September 21, 2014

POZORIŠTE U KOVAČICI: Čekajući Godoa (Dom kulture Padina, 21.09.2014)



Drama Semjuela Beketa*, Čekajući Godoa je možda i najznačajnija drama u XX. veku. Javlja se kao deo opštih težnji u filozofiji i umetnosti (kod egzistencijalista i nadrealista ponajviše), da se u veku velikih ali jednako besmislenih ratova odbace sve utopije humanizma. Uz Džojsa, Kafku, Sartra i Kamija, Beket je još jedan od onih sumornih glasnika, koji svetu donose vesti o  čovekovoj bezizlaznosti i privremenosti (naročito su pored Beketovog Godoa, bitni i Kafkini romani Proces i Zamak, roman Stranac i filozofski eseji u knjizi Mit o Sizifu Kamija, kao i Sartrov roman Mučnina i njegova drama Bez izlaza). 

Strava, strepnja i tuga koje proizilaze iz doživljaja apsurda i besmisla življenja ("avetinjska praznina postojanja") je kod Beketovih savremenika različito shvatana (Kami je recimo pisao o samoubistvu kao činu koji stoji kao jedino čovekovo oružije naspram apsurda), ali kod Beketa ona predstavlja "materiju egzistencije" - ona se ne opisuje i o njoj se ne raspravlja - ona je naprosto tu i niti se ima šta uraditi - niti njegovi likovi bilo šta značajno rade.   Beketove kreativne pokretačke snage - u njegovom kretanju kroz "iskustveni svet bića" - su samo gađenje i tuga. Stoga u Godou nema nikakve dramatičnosti niti didaktičnosti. Za Beketa je umetnost "ispražnjavanje duše, bičevanje sebe, samouništavanje pred neobijašnjivom čovekovom krivicom ... ali bez skrušenosti i vere."

Pored toga, Godo je i jedan od najvećih fenomena minulog veka i već šezdeset godina ga publika tumači na različite načine. Najjednostavnije i najpovršnije je povući paralelu između engleskog termina God (Bog) i pominjanog Godoa. Dakle, da li to Vladimir i Estragon očekuju dolazak Boga? Prema drugima (kao i za lika iz Kafkinog Zamka) Godo otelotvoruje prastaro verovanje u "nevidljivu silu i nedostižnu pomoć" koje nalazimo još u Knjizi o Jovu. Prema trećima, Godo je lik iz Balzakove drame Merkade, u kojoj se neprestano očekuje neka ličnost po imenu Godo. Tumačenja je mnogo i jasno je da nijedno neće biti stroprocentno tačno. U tome je i veličina Beketove drame - on je postavio goli obrazac u koji - i kritičari i pozorišni ansambli i mi sami, svako od nas -  možemo ubacivati sopstvena tumačenja.

Prema Bihalji-Merinu poenta drame Čekajući Godoa je ustvari samo čekanje. Dakle, sami likovi nisu toliko bitni. Čekanje je "sadržina i nosilac komada". Jer, "živeti znači - čekati, na bolja vremena, na ljubav, prijateljstvo, dobru večeru ... ono znači otrpeti vreme u njegovom najskrivenijem samorazaračkom sklopu. Vreme koje svakoliko zbivanje preobražava i prekriva zaboravom." Ali, vreme je kod Beketa takođe neodređeno, neodredivo, beznačajno ali ipak i takvo da ono njegove likove dovodi do ludila. Otud, zaključujemo, živeti je beznačajno, dosadno, ali i izluđujuće. Ali dok kod Kamija uvek postoji (častan, smisaon) izlaz (izbavljenje) iz apsurda i straha (dakle, samoubistvo), kod Beketa se o mogućnosti takvog izlaza samo govori, ali se ona uvek nekako izbegava, iz podjednako beznačajnih razloga. Likovi ostaju da trpe apsurd jer očekuju da će on proći sa dolaskom Godoa - izbavitelja. 

21. je vek i čitajući dramu i zamišljajući likove - ili gledajući neku od adaptacija posredstvom YouTube-a - veoma lako možemo da dodjemo do neke od brojnih mogućih interpretacija Godoa. Lično, od prvog čitanja - tamo negde polovinom devedesetih - sam Čekajući Godoa zamišljao kao ultimativni prikaz praznine i besmisla egzistencije. Godoa po meni treba čitati u tinejdžerskom dobu, Onda kada shvatiš da ovaj svet i nije baš tako impresivan kakav ti se činio u detinjstvu. Kada shvatiš da ljudi oko tebe nisu svemoćni, da svet nije ni pravedan a kamo li idealan, Kada shvatiš da se sve ovo oko tebe može veoma lako završiti - i to bez ikakve krajnje poente ili smisla. Likovi na koje u drami nailazimo sam stoga uvek zamišljao kao starije, ružne, prljave, glupe i dosadne. Vladimir i Estragon su u mojoj glavi bezvredni likovi, ljudi koji nisu vredni sažaljenja i samilosti. Likovi koji su možda čak i presrećni u svojoj gluposti i svom apsurdu. Levičar u meni bi rekao da su Pozzo i Lucky ustvari pravi protagonisti ove drame, jer njima - kroz nedovršenu, okrnjenu dijalektiku sluge i gospodara - život ipak prolazi u nekom kakvom-takvom značenju. Vladimir i Estragon su u najboljem slučaju samo svesni posmatrači okolnih dešavanja i dešavanja im se dešavaju tako što im padaju na glavu a ne zato što ih oni sami izazivaju. Oni su dakle pasivni, nedelatni faktor. Oni možda pokušavaju da razumeju stvari, ali im to ne polazi za rukom. Pravi, delatni faktor dešavanja - kao jedan od mogućih prikaza istorije sveta - su u Godou ipak Pozzo i Lucky. 

Na svu sreću, moje tumačenje je jednako vredno kao i svačije pa stoga imamo bezbroj drugačijih tumačenja koja su isto tako jednako dobra kao i ovo moje. Zato mogu da kažem da je postavka drame Čekajući Godoa u izvođenju amaterskog ansambla Doma Kulture Mihal Babinka u Padini - odlična, Odlična u smislu da mi je - zato što se u velikoj meri razlikuje od svega što ja lično od jedne Beketove drame očekujem -  ova od početka do kraja bila intrigantna, nova i uzbudljiva, sveža i djavolski ukusna. Takodje, puno mi je značilo i to što ova donosi neka nova moguća tumačenja, naročito ona koja meni nikada ne bi pala na pamet ...

Počnimo od likova. U padinskoj interpretaciji Godoa (predstave održane 20. i 21. septembra, obe u 20h) Vladimir i Estragon su komični likovi - Stanlio i Olio, Čarli Čaplin i Baster Kiton - i ne možeš a da ih ne zavoliš. Preslatki su i ne bi im nikako pripisao da osećaju ikakav užas, ikakav strah i strepnju. Oni su začuđeni, pomalo su zapitani nad svime, pa čak i nad mogućnošću samoubistva. Ali njima je prevashodno dosadno i poput male dece, oni bi hteli da čačkaju stvari oko sebe. Kada vide dubke rane na Luckyjevom vratu, oni su poput klinčurije koja bi dugim štapom ili nekom polomljemom granom da šara po kakvoj pregaženoj lešini pored prašnjavog seoskog puta. Kada Pozzo i Lucky odu, Vladimir i Estragon se igraju oponašajući njihove brutalizovane komunikacijske obrasce (prevashodno kroz verbalno nasilje - uvrede i prozivke). Katarina Kadanec je bila odlična kao Vladimir, ona je bukvalno tih sedamdesetak minuta nosila celu predstavu na svojim leđima. Sa druge strane, Daniel Cicka je kao Lucky pred kraj prvog čina imao najupečatljiviju monološku epizodu. Želislav Kukučka se veoma dobro snašao kao Estragon, dok je Ana Kadanec imala zanimljiv posao da odigra i Pozza i Dečaka/Glasnika.  

I režiserova (Martin Labát) rešenja su bila zanimljiva. Drama koja bi prema Beketu trebalo da traje više od dva sata, u padinskoj verziji traje samo sat i petnaest minuta.  I to je dobro, jer pitanje je da li nove generacije klinaca imaju vremena za duge dramske pauze i suvoparne nedorečenosti. Kao da su utekli iz neke brodvejske komedije - dijalozi u Labatovoj postavci su brzi i britki a pauze kratke, uvek ispunjene pokretima ili igrom svetlosti. Vizuelno - u crno-belim kostimima, bowler šeširima i sa belim maskama -  Vladimir i Estragon kao da su upravo pobegli sa snimanja adaptacije Paklene pomoranže, dok Pozzo i Lucky imaju neku vrstu uvrnutog S/M odnosa, što je nešto što vizuelno proizilazi iz glumačke izvedbe Kadancove i čudnog izbora kostima za njenog Pozza (kraća crna haljina).

Scenografija (Dunja Palček) je izuzetno dobro zamišljena. Umesto drveta, na sceni je monolitni beli stub, pogodan za scenske svetlosne efekte. (Ingeniozno) brašno na podu i suptilna ali efektna upotreba scenskog svetla uspešno naglašavaju svaki pokret i pad, igru, skok ili trk. Muzika (Janko Tomek) u ovoj predstavi je prilično oskudna. Izvedena je na kontrabasu i takoreći je i ne primetite, ali je zato u scenama u kojima je nalazimo ona potpuno efektna.

Jedna od zamerki koju sam imao u vezi ove adaprtacije je ona na činjenicu da u programu nije navedeno ime prevodioca drame na slovači jezik. To mi je posebno bitno znati zasto što u današnje vreme postoji čudno insistiranje na jezičkoj čistoti prevoda na književni slovački jezik - koje zauzvrat uništava svaku prirodnost  adaptacije drame na slovački jezik kojim se služe vojvođanski Slovaci (pri čemu naravno nikako ne mislim na narodski-seoski govor, moderni ulični sleng ili pak srbizaciju). Odao bih zato ansamblu priznanje zbog hrabrosti da svoju interpretaciju učine potpuno prirodnom i razumljivom svakom gledaocu u publici (a ne samo profesorima slovačkog jezika, kako to ponekad ispadne sa savremenim slovačkim predstavama u Vojvodini).

Predstava je izvedena na maloj sceni, u još uvek solidno očuvanom padinskom Domu kulture. Cena ulaznice je bila simboličnih 100 dinara i obe predstave su danima pre premijere bile rasprodate. Pretpostavljam da ćete imati priliku da pogledate Čekajući Godoa u sklopu kulturno-umetničkih dešavanja tokom Kovačičkog oktobra ili na repertoaru Festivala pozorišnih ansambala vojvođanskih Slovaka Zlatne lovorike, krajem oktobra-početkom novembra u Kovačici.

Biće dakle veoma lepo i uzbodljivo ove godine tokom Festivala Zlatne lovorike, jer će žiri zaista imati prilično težak posao da izabere bolju od dve veoma jake predstave upravo iz naše opštine  ...




* U pisanju ovog prikaza, obilno sam koristio eseje Beket ili mitologija o ništavosti Ota Bihalji-Merina iz časopisa Književnost (9/1964), kao i esej Interpretacije i svjedočasntva Zvonimira Bajsića objavljenog u knjizi U očekivanju Godota (HNK, Zagreb, 1966).

Sunday, September 14, 2014

POŽORIŠTE U KOVAČICI: I na U (Dom kulture Kovačica, 14.09.2014)

"Ozdravite, da se vraćamo."


Antiratni roman, antiratna drama, poezija ili film (u tom nekom samosvesnom obliku) su relativno novijeg datuma, možemo ih vezati za sam početak XX veka i Prvi svetski rat. Iskustva ratnih veterana, posebno pisaca i pesnika, koji su se vraćali iz prve velike svetske klanice postajala su inspracija za mnoga literarna dela koja danas smatramo za značajna, dok recimo romani Putovanje nakraj noći od Selina, Na zapadu ništa novo od Remarka ili Zbogom oružje od Hemingveja spadaju u sam vrh svetske književnosti. Antiratnu umetnost možemo definisati kao onu umetnost koja polazeći od ličnog iskustva (trpljenja i žrtve) ili iskustva manje grupe ljudi (smrt bližnjih, izbeglištvo, raspad porodice) postaje zapitana nad smislom i racionalnošću rata. Kao takva, ona oduzima ratu svaki idealizam a često i svaku romantiku i junaštvo. Novu, savremenu dimenziju, antiratna tematika dobija u vreme rata u Vijetnamu, kada u američkoj produkciji nastaju danas kultni filmovi koji govore o uticaju rata na konkretnu psihu veterana po njegovom povratku iz rata i naročito na njihovu adaptaciju na društvo i nove - mirnodopske, "normalne" - okolnosti ... 

Kao što znamo, na svu sreću, Kovačica je bila podalje od velike većine ratnih zbivanja i tek je tokom NATO agresije 1999. godine na teritoriju naše opštine - negde u padinskom ataru, negde van naseljenih područja - palo nekoliko bombi. Ali, zato je nažalost tokom ratova mnogo ljudi odavde bilo mobilisano i moralo je da oblači uniformu i odlazi na front, mnogi kao rezervisti ali dosta njih i kao osamnaestogodišnjaci na redovnom odsluženju vojnog roka i to nakon samo par meseci obuke. U svim tim ratovima nije bilo puno poginulih (koliko god da je to "puno"), ali se zato dosta ljudi vratilo sa stanjem koje nazivamo posttraumatski stresni poremećaj, koji je posle često vodio u alkoholizam, raspad braka, porodične probleme, teškoće u adaptaciji na društvo, nezaposlenost i sl.

Postojala su dva razloga za strepnju, koja sam ja lično imao polazeći večeras u Dom kulture.

Kao prvo, u ovom momentu je drama I na U, Dragana Karlečika (1978) stara bar pet godina. Minimalno, jer sam je ja pročitao tamo negde 2009. godine. Takođe, na svu sreću, od poslednjeg rata na ovim prostorima je prošlo bar petnaestak godina. Sve ovo navodim zato, što je ratna, poratna  i antiratna tematika danas pomalo zaboravljena i sve se manje koristi da bi se reklo nešto značajno na polju umetničkog stvaralaštva, kao i u vezi savremenog srpskog društva. Skepticizam prema večerašnjoj predstavi bi zato mogao biti još veći ako se uzme u obzir činjenica da dobar deo današnje publike (pa i nekih glumaca na sceni) na današnjoj predstavi, nema neki direktan odnos prema ratovima na ex-YU prostoru. Pošto su u periodu 1991. - 1999. bili premali, mogli su samo da slušaju priče ili eventualno da trpe one dugotrajnije posledice ratova, ali ne i da sami budu mobilisani, strepe za bližnje, ili svakodnevno slušaju sirene za uzbunu ... 

Drugi razlog za strepnju je taj što se ovde radi o prvoj kovačičkoj predstavi (bar koliko ja znam, naravno) koja je rađena prema tekstu jednog kovačičkog autora. Dakle, večeras smo imali predstavu koja će ovako ili onako ući u anale kovačičke pozorišne scene i nije bilo svejedno, da li će ova predstava bili dobra ili loša. Dobrom predstavom bi Karlečik bio afirmisan kao dramaturg a KOKRAM (Kolektív kreativnih amatera) bi se pokazao kao uduženje koje nije pojava za jedno leto i jednu predstavu. Karlečik - koji osim ove ima bar još jednu dramu u rukavu - bi mogao da predstavlja jednu od najbitnijih novina na umetničkoj sceni Kovačice (a i šire - umetničkoj sceni vojvođanskih Slovaka), dok bi KOKRAM mogao da postane kulturni model (primer dobre prakse) za prevazilaženje opšteg mrtvila koje je u Srbiji obuzelo male sredine u kojima još uvek postoje domovi kulture ali više ne i kultura (a ponegde čak ni publika). Dakle, mnogo toga je izazivalo strepnju i mnogo toga je budilo nadu ...

 
No, da krenemo sa samom analizom predstave. Dakle, ovde imamo antiratnu i socijalnu dramu o vojnikovom povratku iz bolnice u kojoj je ležao nakon teškog (samo)ranjavanja u ratu. Neimenovani vojnik se iz rata vraća kao invalid ali su zato hodanje uz štaku, sećanja na ratne traume i veoma loši odnosi u porodici zapravo njegov najmanji problem. Mnogo veće muke mu zadaje duh neprijateljskog borca kojeg je Vojnik ubio i koji ga sada progoni, prvo u snovima a potom i na javi. Vojnik ne uspeva da se izbori sa Duhom i posmatramo njegovo postepeno otuđenje, pad u ludilo i zločin.   

Drago mi je što mogu da kažem da je moj ukupan utisak o ovoj predstavi pozitivan. Odličan scenario Dragana Karlečika je poslužio kao veoma dobar predložak za jednu jaku antiratnu predstavu sa neizbežnom dozom teške socijalne - što ne reci, srpske - drame. Osim dobro odrađenih dijaloga i upečatljivih monologa imali smo i solidno sprovedenie scene nasilja, ukusne momente crnog humora (tj. Galgenhumora) a po prvi put smo u jednoj kovačičkoj predstavi imali i elemente strave i užasa. 

Izuzetno mi je drago što je režiserka Danka Svetlik shvatila i prihvatila sva moguća ograničenja okolnosti u kojima radi, pa je umela da sve elemente predstave - od gradnje scena, preko efektnih zvučnih efekata, pa sve do sasvim adekvatne scenografije - uklopi racionalno i ekonomično. Scene su (no nonsense) kratke, logično postavljene i gledaoca sa lakoćom vode ka (tragičnom i teškom) vrhuncu i samopreipitujućem završetku. Moramo napomenuti i to da u predstavi sve dovoljno dobro funkcioniše, pa zbog toga često i ne primetimo ono što možda u njoj ne valja. Tako na primer ako je ponegde gluma slabija pa je zato lik manje uverljiv, režiserka je imala takta da to primeti i tome smanji minutažu i ukupnu relevantnost za izgradnju scene ... Dakle, opredeljenje da je manje ustvari više se i u ovom smislu pokazalo kao veoma vešt i opravdan manevar, ali i veliki doprinos kovačičkoj pozorišnoj sceni koja je - zapravo isto toliko koliko nije shvatala svoje potencijale - često patila od neshvatanja sopstvenih ograničenja. 

Miroslav Sabo  - protagonista, Vojnik - se pokazao kao posvećen ulozi i sposoban da isporuči svoje monologe na uverljiv i upečatljiv način. Daniel Venjarski - Duh - je poslužio kao perfektan antagonista, jer u toku predstave nama nikada zapravo nije potpuno jasno, da li se radi o pravom antagonisti (duhu ubijenog neprijateljskog borca) ili se radi samo produktu Vojnikove podsvesti - njegovom alter egu koji sumnja u svet u koji se (zapravo nevoljno) vratio, koji je u sukobu sa (prestrogim i bezosećajnim) ocem, koji bi da se posveti najnižim porivima i koji pati od osećanja krivice (bolest majke). Dakle ova predstava najviše počiva na kompleksnom odnosu Vojnika i Duha i uz samo malo više prepotentnosti režiserke ili uz samo malo manje umešnosti glumaca - mogli smo imati katastrofu na sceni. Na svu sreću,  ansambl se ni u jednom momentu ne zaleće van svojih objektivnih mogućnosti i - prema filozofiji less is more -  sprovodi predstavu sa vrlo dobrim uspehom. 

Utoliko je na kraju efektnije prenesen onaj glavni refren antiratnog stvaralaštva - rat se zapravo ne završava dok god ima živih učesnika. Da preživeti u ratu ne znači i zaista ostati živ. Da život posle rata nikada ne bude ono što je bio pre rata, da najbolnije rane iz rata najčešće nisu one telesne, kao i da municija ispaljena na frontu često pogađa i one koji su od fronta veoma, veoma daleko. Niko se zapravo ne vraća iz rata, jer se iz rata po pravilu uvek vraća neko drugi. Protagonista ostaje negde na frontu a iz rata se vraća antagonista, on je taj koji preživi, on je taj koji nakon rata želi da živi.



Osim navedenih, u predstavi I na U uloge tumače i Anamaria Halupova (Marija), Miloslav Zloh (Miki), Jaroslav Dudaš (Otac) i Eva Labatová (Majka).

Ekipu predstave su činili i Darina Dudok (svetlo), Ana Venjarskova (zvuk), Jan Puškar (producent), Dragan Vladić (tehnička podrška)

Ulaznica je koštala simboličnih 100 dinara a predstava je bila samo za starije od 16 godina.

Saturday, September 13, 2014

FESTIVAL: Pančevo Film Festival (Pančevo, 03 09 - 07. 09. 2014)



Pančevci zaista imaju na šta da budu ponosni, jer u toku ovih pet dana filmskog festivala, malo toga je ukazivalo na činjenicu da je ovo tek prva godina festivala. Da, Pančevo je ove godine imalo svoj ​​međunarodni filmski festival, i na njemu je sve bilo na više nego pristojnom nivou. Publika je mogla da pogleda pedesetak filmova iz svih krajeva sveta, pedesetak ostvarenja koja možemo uključiti u više kategorija - od onih kratkometražnih, onih iz pera mladih autora, preko animiranih i dokumentarnih, pa sve do onih celovečernjih, sa ozbiljnom i relativno bogatom produkcijom. Kako organizatori sami rekoše: "Pančevački filmski festival je manifestacija i platforma posvećena negovanju i promociji nezavisne autorske kinematografije, ali i filmova nastalih u ozbiljnijim i bogatijim produkcijama koji neguju originalan i kinematografski uzbudljiv pristup narativu, formi, strukturi, estetici, dakle, svim onim filmovima koji se zrelo i inovativno služe vizuelnim komuniciranjem.  Glavna misija festivala je bila da predstavi, istraži i proširi ideje i pitanja šta sve kinematografija danas može da bude, kao i da, kroz prisustvo mladih talentovanih autora na festivalu, promoviše i pruži podršku novoj generaciji filmskih umetnika.Festival je imao svoje programe na mnogim mestima u gradu - Kulturni centar Pančeva, Dom omladine Apolo, Galerija Elektrika, ... - a obuhvatio je, uz filmove, i izložbe, predavanja, forume (rasprave, konferencije), razgovore sa autorima kao i edukativne radionice za decu i mlade.

Festival je obuhvatio i muzička dešavanja, pa je tako recimo prvi dan festivala bio održan koncert grupe Veliki Prezir. PAFF je značajno obogatio kulturni život grada. Posećenost je bila vrlo dobra i lepo je bilo videti da su Pančevci bili veoma ponosni na svoj festival (pre svake projekcije smo gledali tri kratka promo-filma, koji su svake večeri dobijali gromoglasan aplauz i uzvike oduševljenja. Glavni organizatori festivala su režiser Ognjen Glavonić, Tatjana Krstevski i Stefan Ivančić. Žiri festivala je radio u sastavu: Vladislava Milosavljević, Bobo Jelčić i Branislav Dimitrijević, dok je Nikola Ležajić bio zadužen da bude na čelu odbora za kratkometražni film. Gosti festivala - koji su otvarali filmske večeri iz dana u dan - bili su Bogdan Diklić, Sergej Trifunović, Nikola Đuričko, Svetozar Cvetković ...  Pobednik festivala je filipinsko četvorosatno ostvarenje Norte, kraj istorije Lava Diaza a mi bismo izdvojili dva filma koja su se bavila tematikom mladih - francuski Les Combattants i domaće Varvare.

Thomas Caillet - režiser i scenarista filma Les Combattants (2014) - nudi nam lepu, nepretencioznu priču o ljubavi i putu ka odraslosti. Madeleine (glumi je Adèle Haenel) i Arnaud (Kevin Azais) provode jedno  leto zajedno negde pored mora, na jugu Francuske. Madeleine studira ekonomiju ali je njen životni cilj u ovom trenutku da postane vojnik-komandos i to padobranac. U tu svrhu se priprema za odlazak u kamp za obuku odakle postoji mogućnost da je zaposle u pešadiji. Arnaudu je otac upravo umro i momak pre nego što odluči šta će sa svojim životom, počinje raditi u porodičnoj stolarskoj firmi. No, ubrzo sreće Madeleine i odlazi za njom u kamp za obuku ... Les Combattants donosi lepu sliku današnje francuske mladeži i zaista je bilo super videti omladinski film i romantičnu komediju iz (tom žanru prilično nenaklonjene) autorske i nezavisne produkcije.

Dijametralno suprotan je najnoviji domaći film Varvari (2014). Ovaj film kao scenarista i režiser potpisuje Ivan Ikić (1982) i radi se o ostvarenju na tragu filmova  kao što su Šišanje (2010) i Klip (2012). U njemu je glavni protagonista, Luka (Željko Marković) nesretni srednjoškolac, koji sa svojom disfunkcionalnom porodicom, kao izbeglica sa Kosova i Metohije, već devet godina živi u Mladenovcu. Osim toga što živi bez oca, koji je nestao nakon rata, i što je maloletni delikvent o kojem se stara socijalna radnica (Marina Vodeničar), Luka je i deo bande fudbalskih huligana - Varvara, koji su ujedno i radna snaga lokalnog krimi-ganga. 

Poput protagonistkinje iz filma Maje Miloš, i Luka je dete odraslo uz turbo-folk, srpsku ultratreš televiziju, ulično nasilje i krimi-idole. Njegov život prolazi u bežanju od škole, izbegavanju socijalnih službi, nasilju na fudbalskim utakmicama i alkohoilisanju po noćnim klubovima. Ali, u njegovom haotičnom životu ipak figuraju dva glavna cilja: pronaći oca, koji ga je napustio i povratiti svoju bivšu djevojku Stafanu (Marija Rakić) koja je zbog promiskuiteta, raskalašnog života i viralnih klipova postala lokalna atrakcija. Uz reference na kultno ostvarenje Rane (1998), film Varvari je prikaz još jedne generacije mladih koja odrastaju u brutalnim posleratnim vremenima srpske tranzicije i kao deo društva u kojem su napuštene sve moralne vrednosti i sve formule normalnog življenja. Kao deo takvog društva mladi s vremenom od žrtava koje trpe posledice loših okolnosti postaju faktor zla i sudionik u začaranom krugu nasilja, društvenog propadanja i opšteg pada na samo dno ljudskosti. Film Varvari je dakle još jedno od onih ostvarenja, prema kojima ćemo pamtiti prve dve decenije XXI veka u Srbiji. U filmu Varvari uloge tumače i Nenad Petrović, Jasna Đuričić, Aco Ćirović, Aleksandar Pitulić i Lidija Popović.

Sve ostale detalje o učesnicima i pobednicima festivala možete pronaći OVDE.


Wednesday, September 10, 2014

IZLOŽBA: Aleksandar Zograf - Život u stripu (Kulturni centar Pančeva, 25. 8 - 07. 09. 2014.)


Uprkos tome što je aktivan već tridesetak godina, što je sada jedan od svetski najpriznatijih srpskih strip autora i što je jedan od najpoznatijih stanovnika Pančeva, Saša Rakezić AKA Aleksandar Zograf (1963) je tek ove godine doživeo svoju prvu samostalnu izložbu u svom rodnom gradu. Pod pseudonimom Aleksandar Zograf, Rakezić je počeo objavljivati ​​još u bivšoj Jugoslaviji, prvo kao šesnaestogodišnjak u samizdat fanzinima, a zatim i u časopisima kao što su NON, Ritam, Rock i Mladost. Od početka devedesetih objavljuje i u inostranstvu (SAD, Francuskoj, Italiji, Nemačkoj, Hrvatskoj, Španiji, Mađarskoj, Grčkoj ...) u časopisima kao što su: The Comics Journal, Zero Zero, Weirdo, Rare Bit Fiends, Buzzard, Cow i Tantalizing Stories. Dok je u Srbiji, postao stalni saradnik nedeljnika Vreme. Tokom proteklih dvadeset godina je sarađivao sa autorima kao  što su: Jim Woodring, Mark Martin, Rick Veitch, Lee Kennedy i Robert Crumb.  Najpoznatiji je prema stripovima kao što su Life Under Sanctions, Psychonaut, Dream Watcher i Bulletins from Serbia


Pseudonim Zograf inače potiče iz grčkog i znači "čovek koji crtanjem ili slikanjem daje život stvarima" i koristili su ga ikonopisci i freskopisci. Osim toga što su na Zografov rad uticali autori kao što su Aleksej M. Remizov i Curzio Malaparte, njegove stripove  karakterizira i fascinacija snovima i specifičnim stanjima između budnosti i sna (tzv. hipnagogička stanja). Jedna od metoda tj. tehnika koje je koristio za dobijanje inspiracije je i sveska koju je držao pored kreveta i u koju bi zapisivao skice upravo završenih ili prekinutih snova. Te skice, te slike iz snova - bogate čudnom logikom, apsurdnim događajima i prizorima, sa fascinantnim detaljima uz slobodu svih mogućih asocijacija koje ruše zavesu između sna i jave - postajale su scenarijima njegovih stripova. Osim snova, inspiraciju Zograf nalazi u svakodnevnim životnim iskustvima, ali i u nekoj vrsti pijačne arheologije. Naime nedeljom bi odlazio na stari pančevački buvljak i tamo bi na rasprodajama nalazio jeftine odbačene predmete -  porodične albume s fotografijama, pisma i razglednice, predmete iz daleke ili nedaleke prošlosti, čudne artefakte, stare ili opskurna knjige i časopise ... I onda bi crtao stripove analizirajući njihovu specifičnost, namenu ili (ako je u pitanju knjiga ili časopis) sadržaj.

Na izložbi u kulturnom centru Pančeva predstavljeni su radovi iz razdoblja  posljednjih petanestak godina, sa akcentom na one koji su objavljeni u francuskoj kolekciji Vestiges du monde  (2008). zastupljene su priče iz novinskih članaka i knjiga, putopisi i komične anegdote sa bizarnim detaljima iz naših svakodnevnih života. Zanimljivi su bili stripovi kao što je onaj o  novosadskoj grupi La Strada ili o Jonathanu Richmanu, kao i onaj o spisateljskim ambicijama poznatog glumca i komičara Miodraga Petrovića Čkalje (njegova kratka priča Lov). Takođe, zanimljive su bile i ilustracije bazirane na knjizi hospitaliziranih pacijenata duševne bolnice, naročito paranoičara i šizofreničara. Najupečatljiviji strip na izložbi mi je bio Zografov putopis iz istočne Srbije, u kojem autor opisuje situaciju kako je u jednom selu naišao na ruski cirkus kojem je jedinu publiku predstavljala oduševljena grupa lokalnih Kineza (koji su tamo imali svoje radnje) i Roma koji - zahvaljujući tome što su sveže deportovani iz Nemačke - ne poznaju srpski jezik i koji su međusobno pričali samo na nemačkom. Dakle, bizarna situacija koja je - čini nam se - moguća samo u Srbiji i koja možda ponajviše liči na onu vrstu apsurdnih snova iz kojih se budimo zbunjeni i začuđeni i koje onda kasnije prepričavamo drugima pitajući se šta bi moglo biti njihovo pravo - ili bilo koje drugo - značenje ....

Izložba Život u stripu je lepo ukazala na dubinu Zografove percepcije i njegovog razumevanja stvarnosti u kojoj živimo. Njegovi stripovi su jedinstven i neobičan komentar života kako u Srbiji - tako i u današnjem modernom svetu, iz perspektive čoveka koji inače u tom savremenom svetu - u kojem je sve u isto vreme i čudno i zastrašujuće i smešno - nije u potpunosti prilagođen. Zograf je jedan od onih umetnika koji na najbolji način ukazuju na činjenicu da nam nauka i mediji mogu govoriti o tome, što je istina a šta nije istina, ali da je samo umetnost ta koja će nam pomoći da tu istinu osetimo i prihvatimo kao svoju i jedino važnu ...



Izložbu Život u stripu nakon Pančeva možete pogledati u Zrenjaninu (Kulturni centar Zrenjanina, Kafe Galerija, do polovine septembra).