Saturday, October 31, 2015

POZORIŠTE: Tri letušky v Paríži (31. 10. 2015)


Farsa francuskog scenariste Marka Kamoletija (Marc Camoletti, 1923–2003), Boing Boing je jedna od najpoznatijih i najviše izvođenih pozorišnih komedija na svetu. Premijeru je imala 1960. u Londonu i bila je toliko popularna da je pet godina kasnije čak snimljen i holivodski film sa Džerijem Luisom i Tonijem Kertisom u glavnim ulogama. Beogradsku produkciju ove predstave je radio Zvezdara teatar a tamo trenutno u režiji Predraga Stojmenovića glavne uloge tumače Vuk Kostić i Viktor Savić. Konačno, kovačička produkcija - naravno, na slovačkom jeziku - je rađena u saradnji ansambla našeg Doma kulture 3. oktobar i ansambla KOKRAM-a (tj. kovačičkog Kolektiva kreativnih amatera). Predstavu pod slovačkim nazivom Tri letušky v Paríži (Tri stuardese u Parizu) je režirala Danka Tomanová (najpoznatija po Zlatnim lovorikama 2010. za režiju predstave Rodinné príbehy, tj. Porodične priče Biljane Srbljanović) dok je asistent réžije bio Dragan Karlečík (najpoznatiji po originalnom scenariju za prošlogodišnju predstavu u produkciji KOKRAM-a I na U).

Iz ansambla Doma kulture u predstavi Tri letušky v Paríži uloge tumače Viktorija Šifel (Janet), Miloslav Jonaš (Berthe, ovde Rene) i Jan Hrćan (Bernard), dok se iz ansambla KOKRAM-a u predstavi pojavljuju Miroslav Sabo (Robert), Andrea Karas (Judith) i Aleksandra Cižik (Jaqueline). Scenografiju su radili Adam Strakušek, Jan Puškar i Danijel Venjarski. Kostime je kreirala Jarmila Dišpiter a frizure Zlatko Karlecík. Martina Petrik je bila inspicijent, svetlo je radio Miroslav Filka a zvuk i muziku (Frenk Sinatra, naravno) Dragan Karlečík. Ova predstava je mogla da se pohvali i efektnim plakatima, promotivnim lecima, kao i kakvom-takvom Facebook promocijom, pa je na kraju bilo zaista veoma lepo videti veliku gužvu ispred Doma kulture ove prijatne oktobarske večeri a kasnije je još lepše bilo videti punu salu zbog koje je morao čak i balkon da bude otvoren. Uspeh je utoliko veći i zbog toga što je Noć veštica a sada su popularne te tematske žurke sa kostimima ... Dakle, bilo kako bilo, radi se o velikom uspehu kovačičkih pozorišnih entuzijasta iz oba - veoma mlada - ansambla. Na kraju, ovi momci i devojke su sasvim zasluženo nagrađeni aplauzom i ovacijama oduševljene publike. 

Zaplet ove predstave - smeštene u pedesete godine XX veka - je vezan za tzv. ljubavnu farsu (bedroom farce). Dakle, Bernard (solidan Jan Hrćan, efektno je predstavio raspad proračunatog mačo muškarca iz prvog dela predstave u pogubljenog očajnika na ivici srčanog udara u drugom delu predstave) je neženja koji se posvetio posebnoj vrsti poligamije. Dakle, u isto vreme je veren za čak tri žene, sve tri su stjuardese koje non-stop putuju po svetu i sve što Bernard treba da radi je da prati kada koja dolazi kod njega u Pariz. U celoj ovoj složenoj avanturi mu pomaže njegov batler Rene (odličan je ovde Miloslav Jonaš, odgovaraju mu baš ovakve uloge, uloge gde treba da bude suzdržan, da koristi kratke rečenice i da se na sceni kreće sporije, što je više u skladu sa njegovom ljudskom konstitucijom i pojavom). Jednog dana u posetu mu dolazi drugar iz školskih dana Robert (pouzdan Miroslav Sabo, na njemu je takoreći počivala cela predstava i bio je potpuno na visini zadatka) koji se ubrzo upliće u haos koji nastaje sa istovremenim dolaskom sve tri stjuardese u Bernardov pariski stan. I Bernard i Robert se upliću u mrežu sopstvenih laži i idu iz neprijatne situacije u neprijatnu situaciju, iz katastrofe u katastrofu - dakle, klasična farsa u kojoj se komedija crpi iz neverovatnih zapleta i neprilika u koje glavni likovi - što svesno, što nesvesno - upadaju. Predstava je odlično tempirana i uvek kada sve preti da se raspadne i ode dođavola, prekopotrebni predah donosi hronično nezadovoljni ali i veoma suzdržani batler Rene, koji često lepo naglašava komplikovanost situacije (npr. priprema večere za različite žene, koje imaju različite ukuse a banu iznenada) i njihovog položaja (preti odlaskom iz službe, ako mu se plata ne poveća za 30%). Ako se ne varam, osim za iskusnu Viktoriju Šifel (vrlo dobra kao Amerikanka, oštrokonđa Janet) bio je ovo pozorišni debi i za Andreu Karas (impozantna, stroga - ali ne i bezosećajna - Nemica Judit) i za Aleksandru Čižik (veoma simpatična - mlada ali ne i naivna - Francuskinja Jacquelin). Obe mlade glumice su bile vrlo dobre i nije se videlo neko neiskustvo, što je svakako zasluga režiserskog dvojca Toman-Karlečik.  Meni lično je bilo veoma lepo, uživao sam u ovoj predstavi. Ali posebno mi je bilo drago to, što se pokazalo da se može uraditi efektna i veoma laka komedija, koja ne sadrži bezvezno ludiranje, preglumljavanje, kreveljenje, namigivanje, podrigivanje i ostala prizemna podvaljivanja publici, pa - zamislite - čak ni psovke! Dakle, moguće je raditi sa ukusom, sa merom a oduševiti kovačičku publiku i predstava Danke Toman je to veoma uspešno pokazala i dokazala. Tri letušky v Paríži je predstava koja je postavila jedan novi nivo u postavljanju komedije u Kovačici, nadajmo se da će ga se držati i sve buduće pozorišne produkcije na sceni kovačičkog Doma kulture. 

Sledeća prilika da pogledate Tri letušky v Paríži je 6. novembar u Staroj Pazovi na otvaranju Festivala Pozorišne lovorike (Divadelny vavrin 2015). 

Thursday, October 22, 2015

IZLOŽBA: ALTERfokus Projekat Kovačica (17. 10. 2015)

Kovačičko udruženje KOKRAM (kolektiv kreativnih amatera) je ovog leta organizovalo svoj prvi foto-konkurs. U avgustu su pozvani kovačički fotografi i umetnici, da u sklopu projekta podržanog od strane Pokrajinskog sekretarijata za sport i omladinu i opštine Kovačica šalju svoje fotografije na adresu udruženja. Nakon završetka konkursa, fotografije koje su pristigle su odštampane i konačno izložene na izložbi. Izložba fotografija je bila organizovana u prostorijama udruženja KOKRAM (na spratu kovačičkog Doma kulture) 17. oktobra, i trajaće nedelju dana, tačnije do 24. oktobra.

Inače, na konkurs su se mogli prijaviti umetnici iz cele Srbije bez obzira na mesto njihovog boravišta ali na konkurs su mogli poslati fotografije koje su načinjene isključivo na teritoriji MESNE ZAJEDNICE Kovačica. Tema radova je bila ostavljena umetničkoj slobodi autora, jedini uslov vezan za temu je bila lokacija. Pored fotografija za konkurs je bilo neophodno poslati i jedan autoportret autora sa kratkom biografijom, ali ova fotografija nije ulazila u ukupan zbir fotografija. Datum nastanka slike nije definisan, samo je bilo obavezno da ova bude autorsko delo fotografa. Slike je bilo potrebno poslati isključivo u digitalnom JPEG formatu, u rezoluciji ne manjoj od 8MP, veličina slike u MB nije definisana, slike su mogle biti u orjentaciji portret ili pejzaž. Takođe, slike nije bilo dozvoljeno uređivati u photoshopu ili u nekom drugom alatu za uređivanje fotografija i prilagođavati, osim u slučaju promene kontrasta, osvetljenja, i pravljenja kolaža od slika ili u skladu sa upotrebom filtera - crno bele, negativ, sepia, opacity ili kombinovanjem ovih filtera. Maksimalan broj slika koji je jedan autor mogao poslati jeste 50 komada. Bilo je ideja da se tokom izložbe omogući prodaja slika i da prihod od prodaje ide autorima slika koje budu prodate, ali do toga izgleda ipak zasad nije došlo. Štampane slike koje se ne prodaju ostaju u vlasništvu autora osim 5 digitalnih slika svakog autora izabranih od strane komisije koje će biti ustupljene na korišćene KOKRAMU sa svim pravima korišćenja. Odštampano je 100 slika A3 formata za izložbu a planirano je da slike koje ne budu izabrane za štampanje, tokom izložbe budu prikazivane na platnu pomoću video projektora.

Sama izložba je bila lepo organizovana i pristojno posećena. U skladu sa stanjem u kojem se Dom kulture nalazi, i na ovoj izložbi je sve bilo u veoma siromašnoj produkciji i u veoma svedenoj formi (fotografije okačene na štriku štipaljkama, kao da se upravo suše u mračnoj sobi) ali je sve to zajedno ipak imalo taj neki lo-fi senzibilitet koji je od ove izložbe napravio jedan nesvakidašnji i veoma zanimljiv umetnički doživljaj. Po reakcijama posetilaca, videlo se da ljudi ne potcenjuju fotografiju kao vid umetničkog izraza i mnogi su rado zastajali pored svake fotografije da ni je prostudirali i eventualno popričali o viđenom. Od autora koji su izložili svoje radove, meni lično su se najviše dopali radovi Marka Markova iz Padine (njegove radove sam već video, proletos na Noći muzeja) i Velimira Brankovića iz Kovačice. Kao zanimljiv kuriozitet, posetiocima izložbe je posluženje bilo posluženo u nekadašnjim prostorijama Radio Kovačice, pa smo dosta vremena proveli i tamo, prisećajući se gde je onomad šta stajalo i kako se radilo u ondašnjem kovačičkom radiju. Elem, kao što rekoh ova izložba traje do subote pa svratite u prostorije KOKRAM-a večernjim časovima. Ako budete imali sreće, možda nabasate i na probu KOKRAM-ove pozorišne trupe koja svoju novu premijeru sprema za 31. oktobar.

Saturday, October 17, 2015

FILM: Pored mene (2015, Stevan Filipović)

Kao što znate, već par godina u Kovačici "ponovo radi bioskop". U kovačički Dom kulture jednom u par meseci dolazi firma koja radi sa tzv. mobilnim bioskopima, dakle Dom kulture daje salu i platno valjda, dok filmove, projektor i ozvučenje donosi ova firma. Tu budu dva ili tri filma za jedno popodne i veče, prikazuju se isključivo provereni najnoviji svetski hitovi i aktuelni domaći filmovi a karte se prodaju po ceni od 200 - 250 dinara. Ja sam pogledao nekoliko filmova u ovom aranžmanu i prilično sam zadovoljan ovim načinom rada bioskopa. Na žalost, filmovi koji se tu prikazuju najčešće nisu vredni prikaza (npr. prošli film koji sam pogledao u Kovačici je onaj veoma slab rimejk Poltergeista). Utoliko sam bio srećniji kada sam video da je ovaj put - četvrtak 15. 10. 2015. u 20h - na repertoaru film Pored mene.

Novi fllm Stevana Filipovića (1981, Beograd) je značajan krak napred u odnosu na njegovo ranije stvaralaštvo. Dok ga je Šejtanov ratnik (2006) uveo na scenu kao autora kojem su u fokusu pre svega mladi i dok ga je Šišanje (2010) predstavilo kao autora koji se veoma posvećeno i polazeći od ličnih uverenja bavi savremenim i vrućim društveno-političkim temama, njegovo najnovije ostvarenje predstavlja pravu meru u kombinaciji ova dva autorska usmerenja ovog mladog reditelja.

Ako podelimo ovaj film na tri trećine, rekli bismo da je prva trećina slabija, druga trećina odlična a poslednja trećina vrlo dobra.

U prvoj trećini, Filipović je najsličniji onome što je već rekao u Šišanju. Dakle to je ta radikalno-levičarska analiza i liberalno-LDPovska slika savremene srpske stvarnosti. Profesorka istorije u nekoj od beogradskih srednjih škola-gimnaizija (Hristina Popović) vodi svakodnevnu borbu sa maturantima koji su već dobrano ogrezli u ekstremno nacionalističke, zatucano-konzervativne, nasilničko-navijačke i grandovsko-pinkovske narative. Profesorka nema podršku ni u kolektivu ni u rukovodstvu škole (espeesovsku direktorku škole - sa odličnom replikom o tome kako su srednjoškolci već uveliko izgubljeni, kod kuće upropašćeni kao ljudi, i da se za njih po školama više ni ne vredi boriti - odlično tumači Mirjana Karanović). Naravno, u mnogome je tu Filipović u pravu i zaista će mnogi vehementno klimati glavom i reći da je zapravo sve upravo tako kako nam je to Filipović prikazao, ali moj problem je u tome isti kao i onaj kod Šišanja - Filipović uvek udara na prvu loptu, direktno, bukvalno, "pedagoški", što reče jedan moj drugar - sa uzdignutim kažiprstom. On ima sliku stvarnosti i takvu nam je predstavlja bez ikakvog okolišanja. A umetnost je ipak nešto drugo, umetnost je "laž koja govori istinu", svaki ozbiljniji poštovalac umetnosti u susretu sa ovako ogoljenom istinom i sa ovako stereotipnim likovima na filmskom platnu najčešće prosto skrene svoje misaone tokove ka karikaturi, ka persiflaži a ne ka poštovanju i divljenju prema likovima i dešavanjima koja vidi na platnu. Savremena srpska omladina je recimo mnogo bolje - čak skoro perfektno - prikazana u filmu Klip (Maja Miloš, 2012) na kojem je Filipović radio kao montažer.

Druga trećina je ipak odlična. Tu pratimo jednu uspešnu sliku o tome koliko je savremenim tinjedžerima život zapravo jadan i bedan. I sad, to kažem ja, koji sam tinejdžer bio 92, 93, 95 ... Gledajući ove klince, prosto me je hvatala neka teška tuga. Jer ovi likovi su zapravo dokaz da nije sve u parama i u potrazi za srećom, da mora nešto i u glavi da se budi ... A ovim osamnaestogodišnjacima se u glavama niti nešto budi, niti se išta razvija. Dakle ovi klinci u glavama nemaju ništa i na putu su da postanu ništa. Suočeni sa situacijom u kojoj ostaju zaključani u školi, u subotu uveče i bez svojih mobilnih telefona, njima na pamet ne pada ništa drugo do da se posvete svojim svakodnevnim trivijalnostima - da bulazne i prežvakavaju razne gluposti (svako iz pozicije svog veoma ograničenog lika), da razbijaju i uništavaju školsku imovinu, da se napijaju i drogiraju ili da se potuku ne bi li na taj način našli neku katarzu, neki izlaz iz svojih maloumnih strasti (navijačke, nacionalističke, seksualne, ...) i frustracija (svojim materijalno-imovinskim i  socijalnim statusima). Ovaj deo filma je odličan jer zapravo vidimo kako se u likovima pojavljuju ozbiljne pukotine, niko zapravo nije ono za šta se predstavlja, niko nije ono što bi zapravo hteo da bude. Kao ona devojka koja prati najnoviju modu (i vodi modni blog) i predstavlja se delom visokog društva a zapravo nosi kinesku robu i živi u nekom od brojnuh i udaljenih prigradskih naselja, kao onaj klinac što glumi izbeglicu i žrtvu a zapravo je rođeni Beograđanin, kao ona klinka koja se nikada nije drogirala a mora da laže da je to radila (tu je zanimljiva replika da se probala marihuanu u Vršcu odakle dolazi, pri čemu je ostali ismevaju kao da je Vršac neka najteža zabit a ne ceo jedan grad - što govori o tome kako je za ove klince u savremenoj Srbiji je zapravo sve osim Beograda teška zabit), kao oni klinci koji glume zanimljive i kontrakulturne alternativce a životi im ustvari prolaze u igranju video-igrica - svi likovi su duboko u sebi jedno veliko ništa. I na ovome treba čestitati Filipoviću, na tome što je uspešno dekonstruisao činjenicu da su svi ovi narativi - koji klincima život znače - u suštini jedno veliko ništa, praznina u glavama koja će najverovatnije tu i opstati i ostati.

Treća trećina je vrlo dobra, završetak filma je što bi amerikanci rekli ambiguous - dvoznačan, više nesiguran - i time smo donekle spaseni zaključka iz prethodnog pasusa. Jer jasno je da je pred ovim klincima kraj školovanja, studiranje, pa onda na kraju priče odlazak u svet ili ostanak i utapanje u prazninu čije su - vidimo to ovde lepo - sasvim funkcionalan deo. Dakle, postaće deo one priče "o stalnoj vezi, braku, medenom mesecu u Grčkoj, stalnom zaposlenju, prosekom od dvoje dece i življenju posvećenom tome da se ustvari živi za decu, i na kraju, bolseti i umiranju" - postaće buduće vođe navijača, fanovi španskih serija, pinkove i grandove zvezde, takmičari lokalnih realitija, gazde, menadžeri, glasači, korisni idioti, delovi režima, jalovi opozicionari, .... Dakle u susretu sa tom stvarnošću, mnogo mi se više dopao kraj filma u kojem vidimo kako jedna od učenica stoji sama u dvorištu škole koje je prekrio sneg koji je bar za neko vreme ulepšao svet u kojem ovi likovi žive i odrastaju.

Kao što rekoh, ovo je zasad najbolji Filipovićev film i lepo je videti kako ovaj autor sazreva i polako ali sigurno prelazi i stiže sa dnevno-političke (šta će za deset-dvadeset godina gledaocima ovog filma značiti Peščanik, Obraz, 1389?) na onu umetničku (simpatična referenca na film Breakfast Club će uvek biti primećena kod onih koji su filmofili) stranu filmske klasckalice. U filmu Pored mene (95 minuta) uloge tumače: Hristina Popović, Mirjana Karanović, Dragan Mićanović, Slaven Doslo, Nikola Glišić, Gorica Regodić, Milica Majkić, Darko Ivić, Jelena Puzić, Andrej Pipović, Matea Milosavljević, Katarina Pešić, Andjelko Beros, Nikola Dragutinović i Uroš Novović.