Tuesday, July 26, 2016

POETSKO VEČE: Letnje večeri poezije i filma, Tom Vejts (Kovačica, 23. 07. 2016)

Tom Waits je američki pevač, muzičar, autor i glumac. U svetu je poznat i kao čovek vrlo karakterističnih ljudskih osobina. Tokom četrdeset godina karijere, Waits je objavio oko dvadeset albuma, igrao je u više od trideset igranih filmova a snimio je i kompletnu muziku za nekoliko filmova i pozorišnih predstava.

Najveći problem u sastavljanju biografije Toma Waitsa je u njegovom posebnom pristupu medijima i javnosti. U raznim intervjuima s novinarima - kao i na mnogim od njegovih nastupa - Waits je o vlastitom životu pričao lepo i uverljivo ali najčešće iznoseći veoma sumnjive podatke, pri čemu je najčešće dovodio novinare i fanove u zablude koje su veoma dugo kružile svetom i postajale neka vrsta urbanih legendi. Waits bi novinarima rado davao i potpuno pogrešne informacije o svom životu i radu, što je sve koliko god bilo neverovatno iz njegovih usta postajalo sasvim verodostojno i uverljivo. 

A istina je (verovatno) sledeća: Tom Waits je rođen 1949. godine, u Pomoni (Los Angeles). Roditelji su mu bili učitelji. Odrastao je u Whittieru (Kalifornija) i tu je naučio da svira klavir i gitaru. Nikada nije naučio čitati note, ali je zato imao savršen sluh za muziku (znao je ponoviti tj. odsvirati bilo koju pesmu koju bi čuo na radiju ili sa ploče). Nije se dugo školovao i već sa četrnaest godina počinje da radi u piceriji. Waits je više ili manje "prespavao" događanja šezdesetih (rock and roll, hipi pokret, droge, gradanske proteste i seksualne slobode) i duhovno je zauvek ostao u četrdesetim i pedesetim godinama XX veka (hipsteri, bitnici, Jack Kerouac i Charles Bukowski su bili najveći uticaj). Na samom početku sedamdesetih, Tom Waits je počeo da nastupa u klubu Trubadour u Los Anđelesu gde ga je primetio Herb Cohen - menadžer Franka Zappe i Captaina Beefhearta. Cohen mu je omogućio da potpiše ugovor sa Asylum records i tako je počela jedna od najzanimljivijijh karijera u svetu rock and roll, blues i jazz muzike. Waits je svojim stvaralaštvom uticao na širok spektar umetnika od muzičara pa do pisaca i rešisera (Nick Cave, PJ Harvey, The Pogues, Tindersticks, Elliott Smith, Primus, Jim Jarmusch, Heath Ledger, Norah Jones, Bruce Springsteen su samo neki od njih). Karijera Toma Waitsa traje i danas ...

U organizaciji KOKRAMA a za ljubitelje poezije i filma, ovog leta su organizovane večeri poezije i filma. Drugo poetsko veče u ovom nizu je posvećeno ljubiteljima Toma Waitsa. Hepening je počeo oko 21h i nešto manje od dvadeset posetilaca je imalo priliku da u opuštenoj atmosferi u prostorijama KOKRAM-a, na spratu Doma kulture, saslušaju zanimljivosti iz biografije ovog autora, uživaju u živom čitanju njegovih pesama i u gledanju filmova Jima Jarmuscha - Down By Law i Coffe and Cigarettes (segment sa Iggy Popom i Waitsom). Mnogobrojne pesme Toma Waitsa, iz svih perioda njegovog stvaralaštva, čitali su članovi ansambla KOKRAM Miroslav Sabo, Jan Hrćan, Andrea Karas, Martin Hrćan, Velimir Branković, ... 

Zanimljivi kuriozitet je bio i taj što su tri pesme izvedene uz pratnju gitara. Tokom poetske večeri i sada su pesme čitane na tri jezika - na srpskom, slovačkom i engleskom jeziku. Letnje večeri poezije i filma u organizaciji KOKRAMA se nastavljaju. Slede: Edgar Alan Po (06. 08.) i na kraju Vilijam Blejk (20. 08.). Svratite!

Tuesday, July 12, 2016

POETSKO VEČE: Letnje večeri poezije i filma, Čarls Bukovski (Kovačica, 09. 07. 2016)

Kao klinac nisam ima neki poseban odnos prema beletristici.  Najviše sam u detinjstvu čitao stripove, slušao muziku i gledao filmaove.  Pokušavao sam kao mali par puta da pročitam neku knjigu, ali nikada nisam odmakao dalje od prvog pasusa prve strane. Onda je došla školska lektira i tu sam ipak morao da pročitam jedan dobar deo one obavezne lektire, ali to je samo probudilo neki otpor prema knjigama. Ništa gore od toga kada ti neko nešto nametne, čak uz obavezu da to trebalo da ti se dopadne. Uprkos tome, školska lektira me je terala da posećujem biblioteku i da bi prevazišao taj otpor prema knjigama počeo sam da uzimam i naslove nevezane za lektiru, neke čak ni za moj uzrast. Tu sam zaista puno svaštario i prolazio kroz svakakve faze. A onda se nešto promenilo. Sećam se da je u pitanju bila treća godina gimnazije kada sam se ozbiljno zainteresovao za knjige. Moji vršnjaci su često pričali o knjigama i uvek sam imao ljude oko mene koji su mi preporucivali knjige, ali ne znam tačno šta je iz mase imena i gomile knjiga - od kojih me većina apsolutno nisu zanimale - izdvojilo baš Bukovskog i baš knjigu Žene. Biće da je u pitanju bio zakasneli pubertet i budenje hormona, šta li? Ali dao sam mu šansu ...

I od tada ne prođe nedelja a da ne uzmem u ruke bar jednu knjigu. Bukovski je vodio ka Hemnigveju, prema Selinu, pa prema Mileru, Kerouak se tu podrazumevao i tako je sve išlo nekim svojim - vankurikularnim - tokom. Tek preko romana Niko i ništa u Parizu i Londonu upoznajem Orvela, a preko knjige Putovanje na kraj noći Selin postaje jedan od mojih omiljenih pisaca ...  Dakle, Bukovski je kriv za moju ljubav prema čitanju, ali ko je Čarls Bukovski?

Čarls Bukovski (1920. kao Hajnrih Karl - Henri čarls - Bukovski Mlađi) Iako je rođen u Andernahu, u Nemackoj, njegova se porodica vec 1922. preselila u Los Anđeles. Njegovo detinjstvo obeležava velika ekonomska kriza koja je zahvatila SAD izmedu dva svetska rata. Pored opšte bede i nemaštine, lice mladog Bukovskog uništavaju adolescentske akne (Acne vulgaris) koje mu ostavljaju trajne ožiljke i koje od njega čine otpadnika od društva vršnjaka. Svoje teško detinjstvo i mučno odrastanje Bukovski je opisao u knjizi Bludni sin. Kao srednjoškolac Bukovski je usamljen i izolovan od svojih vršnjaka. Okrece se čitanju knjiga. Najviše čita Hemingveja, Sinklera i Lorensa. Bukovski dosta rano pokazuje sklonost ka  alkoholu ali i otkriva svoj talenat za pisanje. Prvu kratku pricu je napisao o letackom asu iz prvog svetskog rata Manfredu von Rikthofenu tj. Crvenom baronu. Upisuje koledž, smer novinarstvo, ali ga već 1941. napušta. Iste godine odlazi od kuće, posvećuje se pisanju kratkih priča, piću i beskonačnom nizu poslova. Kada je već bio na ivici da batali pisanje, 1944. godine časopis Stori objavljuje njegovu prvu kratku priču. 

Ipak, ovo je samo jedan objavljen rad u moru odbijenih. Bukovski se zapošljava kao poštar. Alkoholisanje i druženje sa pogrešnim ženama se nastavlja i 1955. godine Bukovski biva hospitalizovan zbog ozbiljnog unutrašnjeg krvarenja u želucu izazvanog neprekidnim opijanjem. Lekari mu je govore da bi mu sledeće piće moglo biti i poslednje. Počinje da piše poeziju. Tri godine kasnije se razvodi a 1959. objavljuje svoju prvu zbirku poezije Cvet, pesnica i zverski urlik. Bukovski ulazi u krug kalifornijskih bitnika i proto-hipika i počinje da za tada tiražne underground časopise piše svoje Zabeleške matorog pokvarenjaka.



Dvanaest godina rada na razvrstavanju pošte Bukovski pretače u svoj roman Post Office. Ovo je inače bio prvi roman Čarlsa Bukovskog koji se tada vec približavao šestoj deceniji svog života. Post Office napisan je za samo 19 dana. Ovaj roman izlazi 1971. i Bukovski u svojoj pedesetoj godini života započinje život svetski poznatog i priznatog pisca. Pošto nikada nije postao deo glavnog toka u literaturi druge polovine dvadesetog veka, Bukovski je ostao tu negde između kulta i undergrounda. Ipak u Evropi je imao određenu popularnost a i u bivšoj Jugoslaviji je objavljivan sa solidnim uspehom (Edicija Džepna knjiga,  August Cesarec, Zagreb). Devedesetih Bukovskog je u Srbiji najveći broj ljudi mogao da upozna preko izdavačkih poduhvata kuće LOM ali i preko filma Barfly koji je snimljen 1987. godine sa Mikijem Rurkom i Fej Danavej u glavnim ulogama. Najpoznatija dela Čarlsa Bukovskog kod nas su romani Post Office, Bludni sin i Žene. U pitanju su poluautobiografska dela u kojima Bukovski opisuje svoje odrastanje, razne i svakojake poslove koje je obavljao da preživi, kao i turbulentne odnose sa nekoliko žena. U skoro svim njegovim romanima Čarlsov alterego je Henri Henk Činaski. Ako ikada krenete da čitate Bukovskog – krenite od tih knjiga. Sve ili skoro sve što je Bukovski napisao je prevedeno na srpski jezik. Njegove knjige u Srbiji (i bližem regionu) možete naći zahvaljujući predanom prevodilačkom i izdavačkom radu Flavija Rigonata i njegove izdavačke kuće LOM.

U organizaciji KOKRAMA a za ljubitelje poezije i filma, ovog leta su organizovane večeri poezije i filma. Prvo poetsko veče je posvećeno ljubiteljima Čarlsa Bukovskog. Hepening je počeo oko 21h i dvadesetak posetilaca je imalo priliku da u opuštenoj atmosferi u prostorijama KOKRAM-a, na spratu Doma kulture, saslušaju zanimljivosti iz biografije ovog pisca, uživaju u živom čitanju poezije i gledanju video snimaka intervjua sa Bukovskim. Mnogobrojne pesme Bukovskog, iz svih perioda njegovog stvaralaštva, čitali su članovi ansambla KOKRAM Danka Svetlikova, Miroslav Sabo, Jan Hrćan, Andrea Karas, Velimir Branković, ... Zanimljivi kuriozitet je bio i taj što su pesme čitane na srpskom, slovačkom i engleskom jeziku. Inače, stariji Kovačičani će se setiti sličnih poetskih večeri, krajem devedesetih u istoj ovoj prostoriji (tada je to bila bivša Galerija naivne umetnosti, pa se posle u nju uselila RTV OK).  Ja sam bio na dve i sećam se da se recitovala poezija raznih autora (zanimljivo da je i tada Bukovski bio zastupljen), svirala akustična muzika, ... Ti hepeninzi su bili mnogo bolje posećeni i za to doba su bili veoma uspešni jer je jedna od tih priredbi posle gostovala i u Novom Sadu (u Kulturnom centru ako se ne varam).

Posle poetskog dela programa pušten je film Barska mušica (Barfly /1987/ r.:Barbet Schroeder). Letnje večeri poezije i filma u organizaciji KOKRAMA se nastavljaju. Slede: Tom Vejts (23. 07.), Edgar Alan Po (06. 08.) i na kraju Vilijam Blejk (20. 08.). Svratite!

Friday, July 01, 2016

KONCERT: TLO FEST 2016 (30. 06. 2016)

Posle nekoliko minulogodišnjih TLO Festivala ovogodišnji je izgledao tek kao njihova veoma bleda senka. Osim trenutno veoma popularnih Brkova, na lajnapu se nije našlo nijedno poznatije ime i zbog toga sam ozbiljno razmišljao da li da posetim festival ove godine. Ipak, odlučio sam da idem i nisam zažalio. A pokazalo se i to da su ljudi iz Tomaševca i šire okoline (Zrenjanin, Kovačica, Pančevo, Novi Sad, ...) i dalje prilično zainteresovani za ovaj festival pa su došli i sada, možda u malo u manjem ali i dalje sasvim lepom broju. Ja sam odlučio da ispratim samo prva tri benda, jer se i ove godine festival održao u četvrtak, dakle u toku jedne duge i veoma tople radne nedelje ... A i hteo sam da pogledam Tri kapljice.

Bend Tri kapljice čine tri devojke iz Novog Sada. Grupa je nastala 2007. godine, objavila je tada jedan EP (2009) i onda imala pet godina pauze. Od prošle godine je bend ponovo na okupu i iza njih je već nekoliko novih pesama i dosta živih nastupa. Tri kapljice sviraju mešavinu melodičnog panka i rock and rolla. Bend je inače počeo kao četvorka ali ga danas čini trio sastavljen od basistkinje i pevačice Aleksandre Vukošić (ex DreDDup), gitaristkinje i pevačice Mina Stojanović (ex Crno ispod nokta) i bubnjarke Vesna Vojvodić.

Na scenu u Tomaševcu su izašle oko 21:20 i svoj nastup su počele pesmama Bejbe, Heart Attack i Hajde. Devojke su bile veoma lepo raspoložene i osmesi im se nisu skidali sa usana uprkos tome što su nas sve bukvalno jeli komarci dok se ovi prokleti insekti nisu razišli bežeči od buke sa bine. Osim veoma dobr muzike i vrlo dobrog nastupa, bilo je zanimljivo videti stilske razlike u oblačenju između Vukošićeve koja se pojavila (kao i u vreme DreDDupa) obučena sva u crno i sa agresivnijim nastupom i Stojanovićke koja je nastupila u uzanoj zlatnožutoj haljini i lepom retro frizurom. Tri kapljice su odsvirale nekih desetak pesama među kojima i Mental, Strah i Jaka. Svoj nastup su završili oko 21:55, dakle pola sata svirke bez trunke praznog hoda i dosađivanja od lepih novosađanki. Ono što bih voleo da Tri kapljice urade u skorije vreme je da negde postave tekstove svojih pesama jer je jasno da im poruka u pesmama puno znači ...

Novosadska grupa Metak u metak nastala je u jesen 2014 i svira miks koji su nazvali "brutal degresive blues gangsta-punk" mada ja bih to sveo na garažni rock u kojem se za prevlast bore sofisticiranost izraza (čemu doprinose dva mikrofona - jedan čist a jedan sa efektima - koje pevač koristi i saksofon) i agresija distorzirane i bučne električne gitare i veoma upečatljive i jake ritam sekcije. Izvorno se radi o triu koji su činili Nikola Tomić (gitara i vokal), Željko Diklić (bubnjevi) i Dragan Diklić (bas) ali u Tomaševcu su nastupili kao kvintet-kvartet - sa nepoznatim saksofonistom i još jednim gitaristom. Tražeći podatke o ovom bendu na netu shvatio sam koliko je glupo ime grupe, jer kako god da tražite izađe vam samo neke bezvezarije - ona jugoslovenska grupa Metak ili gomila nekih fora iz raznih filmova i TV emisija. A uz to na netu se mogu naći samo dve pesme, i to samo ne njihovom soundcloudu. Na YouTube - ništa!

Na scenu Metak u metak izlaze oko 22h i to kao petorka - originalnoj trojci se pridružio nepoznati saksofonista i jedan veoma - veoma - mladi gitarista (koji se na bini zadržao samo za jednu, prvu pesmu). Svoj nastup su počeli svojom najnovijom pesmom Zeleni. Publiku su iznenadili u drugoj pesmi - Selfi - kada je saksofonista uzeo da svira drombulje i odradio to veoma dobro s obzirom na muzički izraz ovog benda i samu pesmu. Onda su između ostalih išle i pesme Adrijana, DB (ništarija) i 16 tona. I ovo je bio tek polusatni nastup, mada ni to nije malo za ovako kratak period postojanja grupe Metak u metak. Zanimljivo je to što se kao relativno novi bend nisu poslužili obradama (bar koliko ja znam).  

Beogradska grupa Scordisci mastala je početkom 2014 prevashodno iz ljubavi prema irskoj tradiciji i muzici kao i prema panku. Scordisci po uzoru na The Pogues, Dropkick Murphys, Flogging Molly i Rumjacks sviraju njihovu verziju keltskog punka. Grupa radi u sledećem sastavu: Ana Mrkobrada (violina), Strahinja Kosovac (gitara), Đorđe Marković (gitara),  Đorđe Rosić (vokal i bendžo), Marko Karanović (harmonika), Oliver Mladenović (bubnjevi), Danko Novović (frula) i Milan Vulić (bas gitara). Za nešto više od godinu dana bend je obišao oko deset gradova u Srbiji i Bosni, i održao veliki broj koncerata u Beogradu, kako kao predgrupe afirmisanijim bendovima (FC Apatridi UTD i Irish Stew of Sindidun) tako i samostalnih.

Kao veoma vesela i živa osmorka na bini u Tomaševcu, Scordisci su bili zaista impozantna pojava. Koncert su počeli pesmom Irish Rover a tokom svog pedesetominutnog nastupa publiku su počastili sa uravnoteženim miksom svojih pesama i efektnih obrada (npr. temu iz filma Titanik My heart will go on, Ben E. Kingovu Stand by me, American Jesus od Bad Religion i tradicional What Shall We Do with the Drunken Sailor?).  Lepo je videti da posle nekog vremena Orthodox Celts opet više nisu sami! Dok Aca i ekipa umeju da skrenu i prema mirnijim vodama, Scordisci su bend koji donosi baš ono što jedan fan irske muzike i panka voli - energičnost, veselje, melodiju, pevljivost, odličan kontakt sa publikom ... Ako vam se ukaže prilika, nemojte ih propustiti ovog leta nikako!

I to je to, na TLO festivalu su nastupili još veoma popularni Brkovi i mladi HC bend Hurleur ali ja sam to preskočio. Morao sam kući na spavanje jer je sutradan bio još jedan pakleno vruć radni dan a da ostajem do kasno u noć ili čak do jutra, u ovim godinama ..,