Tuesday, May 24, 2016

IZLOŽBA: Noć muzeja 2016 (Padina, 21. 05. 2016)

Noć muzeja u Padini je i ove godine bila genijalna! 

U organizaciji ogranka Opštinske biblioteke, upriličeno je nekoliko zanimljivih dešavanja širom Padine ali je za mene ipak najinteresantnije bilo ono što se dešavalo u prostorijama stare Predškolske ustanove, u staroj i već dobrano načetoj zgradi neposredno pored Doma kulture "Mihal Babinka", tamo gde je nekad bio salon nameštaja. Ovde su momci i devojke iz Kreativnog društva "Vilijam Figuš Bistri" (i još neki kreativni pojedinci) organizovali dva nesvakidašnja događaja - izložbu umetničkih fotografija padinskih autora i kreativnu radionicu Camera obscura. 

Prvo je sa početkom od 16 časova organizovana kreativna radionica pod nazivom Camera obscura (Камера опскура (лат. camera obscura, мрачна комора, тамна соба) је оптичка справа која се раније користила као помагало за цртање а представља такође изум који је водио открићу фотографије. Данашњи фото-апарати се понекад зову камере управо због аналогије са овом справом). Na žalost ovom hepeningu nisam prisustvovao zbog zauzetosti ali sam bio prilično oduševljan viđenim fotografijama ovog uspelog eksperimenta. Levo je fotografija Marka Markova sa ove radionice.

A onda sa početkom od 20 časova je upriličena i audiovizuelna instalacija - izložba autorskih fotografija padinskih autora. Dakle, u prostorijama jedne prastare i sada već pomalo raspadnute zgrade, koja je pretvorena u jedan umetnički osmišljen prostor poslužila je jednoj dosta upečatljivoj vizuelno-zvučnoj instalaciji. Ako na fotografiji levo primećujte ovu žicu, svako ko se razgledajuci slike spotaknuo o nju - a to je bilo neminovno, jer je žica bila provučena preko cele prostorije - okidao je time neki čudan zvuk, nalik okidanju veoma opuštene žice na gitari koja je uključena u pojačalo i utopljena u delay (što sve ovo zapravo i jeste bilo). 

Na ovoj izložbi, svoje radove su izlagali Vlastimir Povolni, Martin Labat, Mirko Bilek, Dušan Slivka, Jan Zloh, ... Sve u svemu, i ove godine su svojim angažmanom padinski omladinci pokazali da su ispred svog vremena i da u naše pomalo učmale krajeve donose sveže nove ideje, takve kojima uzburkavaju kako našu lokalnu javnost - tako i praktično nepostojeću urbanu umetničku scenu i kulturu.

Thursday, May 19, 2016

KONCERT: Tuxedomoon (Beograd, 18.05.2016)

U okviru svoje Half-Mute turneje, legendarni post punk bend Tuxedomoon nastupio je juče u Beogradu. Ovi internacionalni avangardni new wave muzicari (Blaine L. Reininger, Steven Brown, Peter Principle i Luc Van Lieshout) su na sceni već skoro 40 godina a poslednji put su u Beogradu nastupili u novembru 2012. Kao i tada, i ovaj koncert je bio održan u Domu omladine. Nažalost, pre nekoliko meseci grupa je izgubila jednog svojih od integralnih clanova - vizualnog umetnika Brucea Geduldiga. Na njegovo mesto je pre početka turneje došao David Haneke, koji je sada zadužen za vizuelne aspekte nastupa ovog benda. Pošto se radi o turneji posvećenoj albumu Half-Mute publika je u prvom delu koncerta čula integralno izvodenje ove ploče. 

Radi se inače o prilično sumornom i depresivnom izdanju koje je svojom unikatnošću i hrabrošću uvelo Tuxedomoon na svetsku post punk scenu i učinila ovaj bend nazaobilaznom referencom za brojne umetnike koji su u sklopu svog stvaralackog razvoja težili kompleksnosti i idiosinkratičnosti i koji su u okviru klasične rock and roll matrice ipak više bili skloni malo opskurnijim umetničkim pretenzijama, kako na klasičnu muziku, primenjenu muziku i pozorišnu umetnost - tako i na video-art, spoken-word, performans i mnogo toga pride. U drugom delu koncerta smo imali priliku da čujemo zanimljiv izbor pesama iz obimnog opusa grupe. Iako je u ovom delu koncerta publika tražila svoje favorite, da ne kažemo "hitove", poput pesama kao što su Bonjour Tristesse, Desire ili In A Manner Of Speaking, grupa nam je ponudila repertoar koji je i posle toliko godina na sceni prikazao Tuxedomoon kao bend koji je još uvek izuzetno samouveren, sa veoma jasnom kreativnom vizijom i koji je nadasve baziran na punom umetničkom integritetu. Ali krenimo redom ...

Generalno na ovom koncertu - osim uobičajenih kurtoazija - nije bilo priče. "Hello, we will now play Half-Mute in its entirety." rekao je Blaine Raininger po izlasku benda na binu. Neki kritičari su album Half-Mute nazvali portretom depresije i anksioznosti, i u pravu su. Radi se o ploči koja nudi mračnu i meditativnu atmosferu koja se vidi već na prvoj pesmi, instrumentalu Nazca. Dakle, pred nama je bio nepun sat vremena avangardnog i beskompromisnog zvuka koji ni iz daleka nije na prvu loptu i koji od slušaoca traži određenu posvećenost a donekle i upućenost u celokupnu umetničku viziju grupe. Kao veoma bitan sastojak za upotpunjavanje koncertnog doživljaja služili su su i video-radovi Davida Hanekea projektovani na platno iza benda, od kojih su neki nastajali na samom koncertu. Posle laganog uvoda, sledi malo živahnija, pre će biti maničnija, 59 to 1 gde kompletnosti utiska doprineo i zanimljiv efekat na vokalu Stevena Browna, kod onog spoken-word dela (Look there's two reasons why people work/One, to take their minds off the frightening possibility/Of what they would do with all their free time/If they weren't working/And two to buy enough/things to keep their minds/Off the frightening possibility/Of what they do if they weren't working). Situacija se opet smiruje minimalističkim instrumentalom 5th Column da bi za pesmu Tritone (Musica Diabolo) Blaine odložio gitaru i u ruke uzeo violinu. Ali Blaine je njen zvuk u potpunosti distorzirao i učinio ga još više čudnijim upotrebom wah papuče, što je zvuk violine činilo uvrnutim, ali ubedljivijim, što je kod publike izazvalo velike ovacije na kraju izvođenja. Pesmu Loneliness je pratio neki teški jednolični metalni ritam koji je pesmi davao taj neki proto-industrial osećaj. Isto je bilo i kod veoma "filmične" pesme James Whale gde je manipulisanje semplom crkvenih zvona koja udaraju uparen sa raznim efektima na bas gitari Petera Principlea doprinosio veoma napetoj i slikovitoj, zapravo filmskoj atmosferi ove pesme. Koncert dosta dobija na intenzitetu mnogo življom, njuvejvovskom pesmom What Use

Usmeren na praćenje video-radova na platnu iza bine, primećujem da Haneke pije Zaječarsko pivo, što me je baš oduševilo ali sam kasnije shvatio da je to zapravo baš u duhu internacionalnosti grupe Tuxedomoon. Što me je dovelo do sledećg toka misli - zapitao sam se na koliko jezika ovo ljudi razmišljaju, upravo sada, na bini Doma omladine u Beogradu? Steven Brown je Amerikanac koji živi u Meksiku, Blaine Reininger je Amerikanac koji živi u Grčkoj. Peter Principle je ostao Njujorčanin, Luc Vam Lieshout je Holanđanin dok je Peter Haneke Nemac. Dakle, ljudi sa tri kontinenta i ljudi kojima su bar tri jezika maternja, a u međuvremenu su bar dvojica permanentno raseljeni, isčupani iz svojih korena, presađeni na nove kontinente, u nove kulture, jezike i obrasce. Tuxedomoon tvrde da je upravo ta "rasejanost" članova grupe pomogla da bend opstane ovoliko dugo, ali ja bih rekao da je i to određeni sastojak koji doprinosti osobenosti, svojsvenosti ali i kompleksnosti zvuka i izraza kako cele grupe, tako i njenih pojedinih članova. Jer ima nešto veoma ubedljivo u tome da tvoja muzika, koliko god bila unikatna i avangardna, koliko god da je nekomercijalna i primenjena (pravljena i primarno vezana za pozorište, film, šta god), ima iste ili slične odjeke, gde god da se nalaziš i stvaraš.

Sledi još jedna življa pesma - Volo Vivace, na kojoj ne uspevam da protumačim, kakav to duvački instrument Luc svira? Takođe Peterova bas gitara je ovde toliko utopljena u delay da zvuči kao da na bini čujemo dve bas gitare. I ovde velike ovacije dobijaju Blejnove solo deonice na violini. Oduševljena publika se ove večeri nije štedela i posle pesme 7 years aplauzi postaju zaista veoma, veoma dugi, što bend prima sa pomešanim osećanjima, sreće ali i kao neke neverice i neke vrste veoma hladne rezervisanosti. Kul likovi, šta drugo reći? Semplovi koji donose atmosferu gradske buke označili su početak pesme KM / Seeding The Clouds koja zatvara album Half-Mute. Pesmu su obeležile poduže solo deonice Stevena Browna, kako na klarinetu tako i one na klavijaturama, kao i divne Hanekeove monohromatske video-projekcije (komešanje oblaka na nebu). 

"Hvala! Half-Mute. Dobro veče, the end of part one." rekao je Blaine Reininger i grupa je krenula u jednako dug drugi deo nastupa. "Now something from our second album ..." i idu pesme East i Jinx. Ova druga - koja govori o starenju i starosti - je naročito pogodina mnoge na koncertu. Sledi pesma This Beast tokom koje Haneke skida košulju da bi ostao u majici, čime pokazuje da je jedini član benda koji pokazuje određeni stepen uzbuđenosti i napetosti (zagrejanosti) na bini. Tuxedomoon su veoma, veoma hladni i rezervisani i osim za sviranje ne pokazuju skoro nikakav interes za bilo kakve binske akrobacije. Nakon The Beast ide veoma lepa i evokativna Time To Lose koja naročito pogađa kada u drugom delu Brown i Reininger krenu u to čudno rapareno dvoglasje. Neko iz publike traži In a Manner Of Speaking ali Brown kaže "No, no, no. This one is about Marcos and Zapatistas" i kreće Muchos Colores na kojoj Luc svira usnu harmoniku a Haneke izodi neka čuda sa nekom lutkom ispred kamere što onda projektuje na platno iza bine ... I to je bio kraj zvaničnog dela koncerta.

Prvi bis je sadržao pesme Some Guys Nervous Guy tokom koje nam je Blaine predstavio novog člana grupe video-umetnika Hanekea i starog člana grupe, njihovog tonca Alexandra. I onda još Baron Brown nakon koje je Blaine rekao "Thank You, Good Night, Tuxedomoon have left the building!". Ali, dugotrajan i uporan  aplauz ih je izveo na binu i po treći put. Za sam kraj nas je bend počastio pesmom The Waltz koja je karakteristična po veoma moćnom zvuku Prinipleove bas gitare. Osim toga, ove večeri je The Waltz bila kuriozitet jer smo mogli videti Lieshouta (koji je inače zadužen za duvačke instrumente) kako svira klavijature, zapravo drži jedan ton dok Brown svira solo klarinetu. 

"Great to be back in Belgrade!" rekao je Brown i Tuxedomoon su tako konačno završili svoj dvosatni beogradski nastup. Bilo je ovo zaista predivno iskustvo, Tuxedomoon uvek isporuče kvalitetne nastupe ...

Sunday, May 08, 2016

KONCERT: Ritam nereda, Kolaps i Counterfate (Pančevo, 07. 05. 2016)

Subotnji koncert grupe Ritam nereda u Pančevu je zaista bio velika pobeda za Novosađane. Nije da smo sumnjali u njih ali momci su napunili dvoranu Apolo pančevačkog Doma omladine i pokazali da su posle skoro 30 godina aktivnog rada sposobni da privuku kako staru gardu - tako i sasvim mlade fanove. 

Prva predgrupa je izašla na binu oko 22:30. Pančevački alternativni metal bend Counterfate čine pevač Aleksa Ilić, giatristi Stefan Jovanović i Nemanja Popov, basista Aleksa Cupić i bubnjar Aleksandar Rotar. Grupa izdaje EP i singl izdanja od 2011 a sada ima i album pod nazivom Chasing Life. Trenutno su u potrazi za izdavačem ... Došao sam prilično kasno na njihov nastup ali sam bar video da su kao poslednju odsvirali pesmu Riot House za koju imaju i efektni video-spot. Dobri su Counterfate, mada ne znam koliko je njihov energični i emotivni zvuk, srednjeg i sporijeg tempa, bio zanimljiv pretežno punk i hard core publici ove večeri.  

Druga predgrupa, novosadska hard core atrakcija Kolaps je malo bolje prodrmala publiku koja se inače i posle 23h tek slivala u dvoranu. Izgleda da je mnogima pivo i prolećno veče više prijalo od skakanja i buke ispred bine. Elem grupa Kolaps je osnovana 2005 i danas je čine pevač Mijodrag Cigljarev - Kimi, gitarista Sale Bojanić, basista Stevan Patić i bubnjar Luka Malenić. Ova grupa je jedan od lokalnih predstavnika crossover zvuka - Kolaps kombinuje hard core sa metal, punk i rap elementima - i zastupljena je na mnogobrojnim hardcore, metal i punk kompilacijama i jedan je od koncertno najaktivnijih bendova u regionu. Ove godine Kolaps ima album pod nazivom Neka gori, što je i naziv turneje koja upravo traje. Pančevački nastup su počeli pesmama Ustajem, Skot, Još sam živ i Moj put. Kimi je lepo primetio da je u Pančevu dosta ljudi u publici i da mu je veoma drago što vidi mlade ljude, pošto su dosad na turneji na svojim svirkama uglavnom viđali samo stariju, "oldskul" ekipu. Drugi deo nastupa su posvetili pesmama Gde si, Istine teške, Krvave pare, Neka gori, Pas i Jedna ljubav/Puta madre. Veoma dinamičan i energičan nastup, sa puno prilike za pogo i skakanje. Kada se završio nastup Kolapsa, dvorana je konačno bila puna i bilo je vreme za Nerede ...

Praćeni pesmom Mr. sandman (The Chordettes, 1958) sa razglasa, na binu izlaze zvezde večeri Ritam nereda. Uz originalne članove, pevača i gitaristu Bobana Petronijevića i bubnjara P.J.-a, bend već više od petnaest godina čine i basista Miroslav Mijatović i gitarista Saša Friš (obojica iz Pero Defformero). Svoju devedesetominutnu svirku u Pančevu su počeli pesmama Daleko putujem, Divan dan, Nikad više i Boje se. Naravno, odmah je krenulo skakanje i šutka, ali sve ipak u nekom civilizovanijem maniru, bez puno padanja i divljanja.

Boban je malo pričao između pesama ali je pesmu Protiv svih najavio rečima "Evo šta im kažemo, kad nas zovu u partije, leve i desne ... Isto je sve!". Nakon nje ide pesma Elita, pa Masa kritična, Raskršće, Gradska deca i Vaš svet. Onda je bilo vreme za novije pesme - dve sporije, mračnije i emotivnije - Boli me sve i Nedostaješ mi. Tu Boban primećuje da atmosfera u publici malo pada, pa kaže "Dosta sa emocijama, naši ljudi hoće hitove. Šta hoćete?" i na opštu radost prisutne publike idu pesme Sećanja, 'Ajde, Heroj i 10 Godina (pesma koju je večeras celu otpevao Kimi iz Kolapsa). Za kraj zvaničnog dela nastupa, grupa je rezervisala pesme Hiljade, Ne, Crno je sve i (naravno, njihov najveći hit) Put beznađa.

Uz reči "A tek sad smo se zagrejali!" Boban i ekipa izlaze na binu i na bis sviraju pesme Nebo i San. Koncert se završio oko 00:30. Drugi deo svirke sam proveo kod šanka pa sam posle svega, kad se masa malo razišla, otišao ispred bine da se nađem sa društvom pa da palimo kući, kad tamo ceo pod mokar i lepljiv od piva, pljuvačke i valjda znoja. Skoro trideset godina su na sceni a iscediše Neredi Pančevce baš onako pošteno, za sve pare ... Svaka čast!