Saturday, August 28, 2010

RAPORT: Goblini u Zrenjaninu

U Zrenjanin, pravo u centar zbivanja, stižemo oko 21:15, taman u  momentu kada jedan od meni omiljenih domaćih bendova – Oružjem Protivu Otmičara – svira pesmu Tik Tak (sa danas sasvim zaboravljenog BK Sound albuma Maštoplov iz 2002.). Zvanična web prezentacija grupe kaže da poslednju postavu benda (2010) čine: Marko (bas), Srđan (bubnjevi), Nikola (gitara) i Jovana (vokal). Dakle ovo je već četvrta pevačica i opet je to neki novi koncept – dakle de fakto novi bend (pre par nedelja sam gledao na TV-u intervju sa Nikolom Pavkovićem osnivačem i danas jedinim originalnim članom benda koji je tu rekao da OPO svira u kojoj postavi se zatekne, što je zaista daleko od sjajne situacije). Iako su nova pevačica (mlada, lepa i željna da zabavi publiku) i novi bubnjar (najenergičniji i najživlji do sada, na ovom koncertu je bukvalno izgarao) davali sve od sebe – ovoj grupi je očajnički potreban novi hit, novi album i - možda najvažnije - novi menadžment. Njihov status iz devedesetih je prevelik da bi se sada sveli na neku vrstu OPO-tribute benda. Svirali su još i pesme Budi tu, Januar, i za kraj - Mladiću moj.

Oko 23:15 je sledio nastup Orthodox Celtsa, grupe koja već par godina igra na veoma tankoj žici između statusa kultnog benda i neke vrste zabavnjaka. Ceo njihov repertoar već više manje znam, nekih impresivnih noviteta nema i konačno sam shvatio da ne treba da stojim i gledam bend na bini već da odem po pivo i uživam u atmoferi… Ipak, gužva je bila neopisiva pa sam batalio i pivo i koncert i otišao do štandova sa knjigama, tu sam ubio nekih pola sata i pazario knjiga za par hiljadarki, dve pune kese toga. Nazad na svirku stigoh taman na vreme da čujem moju omiljenu If I should fall from grace with God.

Završiše Kelti i bilo je vreme za Gobline. Atmosfera je pred ključanjem. U gužvi sam a iščekivanje je postajalo frustrirajuće. I onda na binu izlazi voditelj programa Panta Šiklja Nafta da nam najavi početak takmičenja u ispijanju piva. Malo je reći da je publika bila razočarana. Mnoge od psovki i uvreda na račun organizatora sam zaista čuo prvi put, što i nije mala stvar za mojih tridesetak godina…

Takmičenje je bilo zaista montipajtonovsko. Na primer. žene su se takmičile u ispijanju piva tako što je jedna gospođica (zaista - samo jedna dama) ispila kriglu piva za nekih 25 sekundi. Šta je to značilo - ni sa kime se takmičila, ni protiv koga - pojma nemam… Onda su se takmičili muškarci  i to tako što su se dvojica trudila da što brže popiju kriglu piva, dok je treći to pivo naprosto sasuo u sebe. Milsio sam da je to već poznata caka iskusnih i sposobnih pivopija (da izbegnu gutanje piva), ali ovde izgleda nije bilo puno onih koji su to znali. Dakle ova dvojica su pili za impresivnih 8-9 sekundi, dok je ovaj treći sasuo to pivo u sebe za oko tri sekunde… A onda je usledilo takmičenje u držanju krigle u isprženoj ruci. Kao, ovo je test izdržljivosti, ali je brate mnogo dosadno za gledanje. Neki lik je tu kriglu držao sedam minuta, smori’ nas sve…

Konačno, oko 25 minuta posle ponoći, se Zrenjaninom zaorilo: Kada mislis da si sam, ti podigni ruku, nek' ulice gore, za novi dan … Pesmom Ima nas počinje jedan od najboljih pank koncerata koje sam video u životu. Pominjao sam već neopisivu gužvu na festivalu piva, e sada zamislite tu užasnu gomilu ljudi kako skače i divlja! Posle par sekundi od prvih taktova bio sam mokar i od znoja (mind you - znoja drugih ljudi) i do piva. Iznad moje gleve lete plastične čaše i limenke, svaka bar do pola puna, od neke vrste povrede ili čak moguće pogibije me spasava samo to što sam nizak i debeo. Ipak uz sve to osećam se sjajno, iako Goblini više od deset godina nisu bili u centru moje pažnje - ove večeri  znam svaku pesmu i svaki stih.  Ono što ne znam zna devojčica ispred mene za koju bih po izgledu mogao da se zakunem da je upravo na kratko sišla sa splavova …

Ona (misli da zna) i LSD se vraća kući samo doprinose opštem haosu oko mene. Ljudi su u nekoj vrsti sumanute ekstaze, siguran sam da ni bend na bini ne zna šta se dešava. U momentu sam pomislio da je možda najpametnije da se pomerim negde sa strane i da tamo budem siguran da mi se zaista ništa neće desiti… Ali ne može. Sa svih strana oko mene i iznad mene ljudi skaču, urlaju, divljaju. Ipak u svoj toj frci uspevam nekako da držim glavu iznad klučale mase. Očekujem da će se valjda vec jednom umoriti…

I zasta,  kao da mi neka viša sila daje za pravo, kada je publika već postajala opasna sama po sebe - crko Maršal! U stvari crkla su dva Maršala i obojica gitarista ostaju bez ozvučenja. Dok se pojačala popravljaju Golub i publika pevaju pesmu Tamara.(exYU hit Borisa Novkovića). Sledi mala pauza… Inače malo kasnije je seriji kvarova na bini dodat i slomljen doboš.

Bend se vraća na binu pesmom Privatni rat. Nakon nje idu Daleki put, Ne trebam nikome, i moja omiljena Dan posle - prva obrade te večeri je obrada pesme Wir ham' noch lange nicht genug grupe Böhse Onkelz – sa albuma Istinite Priče. Slede obrade pesama O Bella Ciao i Marina, Marina (Đorđe Marjanović je imao verziju na srpskom). Nakon bloka obrada sledi pesma U Magnovenju pa onda Na ivici, Petra, Bolje soko u ruci nego guska u krevetu, On je ona jeSedam loših godina, Punk’s not dead, Voz, Cipjonka, Anja volim te. Tokom pesme Za Lorenu Golub predstavlja bend (Branko Golubović, Milan Arnautović, Vlada Kokotović, Alen Jovanović, Saša Šetka) i tako je završen glavni deo koncerta (oko 01:45h).

Na bis grupa izvodi novu pesmu pod nazivom Luna (prethodi joj neka Golubova priča o opasnostima narkomanije, što je tema ove pesme). Onda ide Sam-phone glas,  pa ponovo Tamara a kao poslednja pesma Kako bih voleo da si  tu. U svakom pogledu perfektan koncert je konačno završen u 2 i 5.

Photo by AL

Sunday, August 22, 2010

RAPORT: Van Gogh u Kovačici















Posle par godina Kovacicu je u petak 20. avgusta  ponovo posetio trenutno najveci srpski rock bend - Van Gogh. Na trgu ispred zgrade opstine ih je cekao veliki broj ljudi, pretezno odlicno raspolozena omladina. Nastup na doceku neke od proslih Novih godina (zaista ne mogu da se setim tacno koje) je svima ostao u secanju kao izvanredan, pa smo svi opravdano ocekivali sjajan koncert. A ja sam se setio i koncerta u Padini kasnih devedesetih, tj. setio sam se da je bilo koncerta, ali ni jednog detalja osim toga… Davno je to bilo!

Van Gogh na binu izlaze oko 23:40. Koncert otvaraju pesmom sa najnovijeg albuma  Nek te telo nosi (bend na bini nam jasno kaze: “Noćas mi smo tu zbog vas. Da na svaki vaš huk mi pravimo zvuk…”) kao i pesmom Ona i Ja (takodje sa Lavirinta). Treca stvar te veceri je bila sa proslog albuma Kolo (2006)  - Deo oko tebe. Sledi pesma koja otvara album  Opasan ples (1999) Puls da bi se nakon kraceg atmosfericnog uvoda - tacno u ponoc - sa bine na publiku srucio prvi odsvirani hit te veceri –    Mama (sa albuma Strast iz 1993.). Sledi jos jedan mega hit (i prvi singl koji je Van Gogh objavio, davne 1986.)  Tragovi proslosti. Atmosfera zagrejana do usijanja se nastavlja pesmama Kiselina (sa albuma Hodi 1996.) i Opasan Ples. Slede Vrteska (sa Kola) i Kidas moj svet (pesma sa najnovijeg albuma) posle kojih Djule predstavlja najnovijeg clana grupe gitaristu Baneta Gluvakova (coveka iz nase opstine, tacnije iz Crepaje). Sledi jos jedan hit - pesma sa albuma Opasan ples - Da li zna?. Pa onda predivna balada sa albuma DrUnder -  Sta ako?. Klatno (CD Hodi)  i Aerodrom (sa albuma Lavirint). Plastelin (CD Kolo). Slede jos dve pesme sa albuma DrUnder -  Za sve godine tvoje i Tanka nit  pa jos jedna pesma sa albuma Strast - Basna, i kao poslednja pesma (pre bisa) I cant help falling in love. Sledila je mala pauza, pa se bend vratio na binu da odsvira neizbeznu pesmu, njihov najveci hit, stvar sa albuma Svet je moj (1991) - Neko te ima, posle nje smo culi jos dve pesme sa albuma Kolo - Spisak razloga i Kolo (Ludo luda) i one su  oznacile kraj koncerta.

Oko dva sata odlicne svirke je sasvim opravdalo moja ocekivanja. Bend je odsvirao bar polovinu pesama sa svog najnovijeg albuma, ali je i ispostovao publiku svirajuci im skoro sve velike hitove. Sudeci po fotkama koje sam video na Facebooku, bend je posle svirke otisao u Jarmocisko – Vojvodina pub gde su se mnogi Kovacicani mogli slikati sa clanovima grupe. Dakle iako su trenutno najveci mainstream rock bend Van Gogh i dalje ostaje sasvim otvoren i neposredan sa svojom publikom…

Dodjite nam opet! 

photo by JVP

Sunday, August 15, 2010

RAPORT: Tomasevcu u pohode 2010

 

 

Tomaševcu u pohode - TUP festival je u subotu 7.8. 2010. odrzan po peti put. Kao i uvek bilo je to na rukometnom terenu Sportskog društva Partizan u Tomaševcu. Iz Kovacice sam krenuo sinobusom oko 19h sa ekipom lokalnih avanturista, voljnih da se (neki od njih po drugi put) zapute u ne tako udaljeno, ali prilicno nepoznato, mestasce u kojem se svake godine odigrava okupljanje juznobanatskih pankera. Mnogima sam i sam puno pricao o TUP-u, pa su eto neki krenuli da se sami uvere da Tomasevac vredi posetiti. Prvo razocarenje se desilo vec u sinobusu kada sam primetio da osim nas iz Kovacice nema nikoga iz drugih mesta (dolazili su sinobusom ranijih godina ljudi iz Beograda, Panceva, Debeljace). Bilo je jasno da ce posecenost festivala bili slaba. A sto je najgore, iako mislim da nas je bilo desetak iz Kovacice, trojica su se vratili kuci bez da sacekaju da festival pocne...

Sledece razocarenje je bilo kada sam video da je jedina pristojna kafana u Tomasevcu zatvorena a da je nekadasnja prodavnica pretvorena u kafic. Uzeli smo pivo iz samoposluge i otisli u park. Pre nego sto smo otisli do bine, posetili smo strip izlozbu na spratu zgrade Mesne zajednice. Ulaz na festival je bio 100 dinara. Na binu su se prvi popeli The Full, bend iz Aradca. Iako su imali zanimljiv scenski nastup, oni uopste nisu bili punk rock (kako je najavljeno) vec su nam svirali domace i ex-YU rock and roll obrade.

Zemljotres, takodje iz Aradca, su isto svirali neki rock and roll - sto je priznacete malo cudno za punkrock festival. Iako je bend na bini bio zivahan i zeljan dobrog nastupa i kontakta sa publikom, ja bas nisam bio previse odusevljen. I ostao sam tako neodusevljen do kraja njihovog nastupa... Sledili su Madres Egoistas, band koji je konacno zasvirao neki punk rock! Bili su sjajni i sa svojim pesmama i sa obradama (Ramones), ali su na zalost imali prilicno kratak nastup i brze bolje pobegose nazad u svoj Zrenjanin. Drugo Lice iz Beograda zasvirase neku svoju verziju horror-punk rocka sa tekstovima na srpskom. Nisu bili losi, ali nisam zapamtio ni jednu od pesama. Razocaran otprilike svime otisao sam do pekare da jedem (parce pice 50 dinara!) i ostatak festivala sam otpratio sedeci u parku kod crkve...

Po kratkom postupku (bend iz Beske) su imali odlican nastup svirajuci domaci pank i hardcore, dok su Kreativni nered (iz Starceva) otprasili svoj standardni repertoar. Posto sam za poslednji bend vise-manje znao sta ce i kako svirati krenuo sam polako prema zeljeznickoj stanici. Pesacenje je bilo dugo i naporno, da ne pricam o mrklom mraku svuda oko mene, ali sam bar poneo mp3 plejer pa sam mogao da prekratim vreme pesacenja (a posle i cekanja voza) slusanjem The Damned-a. U Kovacicu smo stigli oko 5 ujutru i  kao po nekoj inerciji, ustaljenom rasporedu, zavrsili provod u Zanzibaru.

Peti po redu festival Tomasevcu u pohode nije bio los, Zivan je i ovaj put dao sve od sebe da  sasvim sam uz pomoc stapa i kanapa napravi nesto sa cime bi Tomasevac morao biti vrlo ponosan, ali bi ocajna posecenost i ne previse zanimljivi bendovi mogli da oznace i kraj ovog projekta...